Sljedeće čitamo: Smrt Ivana Iljiča

Tijekom mjeseca siječnja Čitateljski klub studenata Fakulteta hrvatskih studija čita Tolstojevu novelu Smrt Ivana Iljiča.
Sljedeći susret Kluba, na kojemu će se raspravljati o ovoj noveli, održat će se u ponedjeljak, 17. siječnja 2021. godine, s početkom u 12.45 sati.
O noveli:
Čovjek leži na samrtnoj postelji – vrišteći. Vrišti tri dana bez prestanka. Čak i iza zatvorenih vrata, taj zvuk užasava sve koji ga čuju. Smrt Ivana Iljiča nije prošla mirno. To je doslovno bila borba nasmrt. Kroz tu borbu moramo proći svi jer svi moramo umrijeti.
Činjenica je da svi moramo umrijeti. No, koji je smisao života? Što se događa poslije smrti?
Takva egzistencijalna promišljanja u srži su Tolstojevih djela i možda ni u jednom drugom njegovom djelu nisu izražena s tolikom emotivnom, zastrašujućom snagom kao u noveli Smrt Ivana Iljiča. Moć te novele proizlazi iz činjenice da u njoj prikazani sukobi i otkrića umnogome odražavaju Tolstojeva vlastita.
Jedne je noći u svratištu u Arzamasu Tolstoj doživio iskustvo koje mu je promijenilo život. Osjećao je da je Smrt prisutna u kući. Taj ga je doživljaj mentalno iscrpio i potaknuo na proučavanje religije i doktrina o smrti, kako bi nadvladao strah od vlastite smrtnosti. Odbio je utjehu koju je Boetije tražio u filozofiji, kao i biblijske pozive na čvrstu vjeru, i umjesto njih prihvatio je jednostavan pogled na život ruskoga seljaka, čije je iskreno prihvaćanje smrti u sebi nosilo vjekovnu mudrost.
Tolstoj je smatrao da su siromasi, neobrazovani i podcijenjeni bili oni koji će očuvati kršćanstvo. Borio se protiv formalizma pravoslavne civilizacije i pravoslavne Crkve, i umjesto toga okrenuo se zajedništvu kmetova i vjeri. Pred kraj života nosio je isključivo seljačku nošnju i odbijao je prihode od pisanja. Prijelaz na jednostavan način života i Tolstojev radikalizam unijeli su razdor između njega i njegove supruge Sofije. Međusobne optužbe dovele su do takvih sukoba da ju je osamdesetdvogodišnji pisac napustio. Ukrcao se na vlak i krenuo prema samostanu u kojemu je namjeravao provesti svoje posljednje dane, ali putem se razbolio. Umro je na željezničkoj postaji.
Tolstoj je bio umjetnik kojega su privlačile krajnosti. U svojim djelima analizirao je situacije prožete krajnostima – život i smrt, a Smrt Ivana Iljiča savršen je primjer.
Ivan Iljič je čovjek ogrezao u navikama staleža proisteklog iz licemjernosti, preduvjeta za kozmopolitsku lažnu profinjenost. Kao i svi ljudi iz njegovoga društvenoga kruga, neiskren je: sklapa pomodna, ali površna prijateljstva, ostaje u lošem braku koji izvana djeluje dobro, a karijera mu služi određivanju vlastite vrijednosti kao osobe. Trudi se na funkciji suca, bori se za napredovanje, provlači se kroz bračne sukobe i igra bridž. Tek kad se neočekivano nađe licem u lice sa smrću (ozlijedi se vješajući zavjese), pokušava sam sebe utješiti, misleći da je svoj život dobro proživio, i shvaća da mu je život bio velika laž.
Suočen s krajem svoga života, Ivan Iljič saznao je neumoljivu istinu: već je odavno bio mrtav. U njegovom je životu bilo previše taštine. Svaki aspekt njegovoga života rugao mu se, isprazan i neiskren: sve, od supruginih prijezirnih uvjeravanja da će se oporaviti, do natpisa ugraviranoga na njegovom džepnom satu, Respice finem (misli na kraj). Prekasno: bezbrižni Ivan Iljič uvidio je da je njegov život bio krivotvorina, a ne original.
Ivan Iljič pouzdao se u moderni, materijalni, racionalni svijet, i izgubio je sve. Nikada prije nije ga bilo briga za skromne, neuke ljude, kakav je bio Gerasim, pomoćnik njegovoga osobnoga sluge. Tako se ponašao sve dok nije otkrio da je Gerasim jedini koji se prema njemu odnosi kao prema čovjeku koji će uskoro umrijeti. Taj srdačni, zdravi mladi seljak rekao je da sve što živi mora umrijeti, i njegovao je svoga gospodara s mnogo strpljivosti i suosjećanja. Neko vrijeme za Ivana Iljiča nije bilo nikakve utjehe osim geste ljudskosti koju mu je Gerasim pokazao: podizao bi mu noge da bi mu umanjio patnju – patnju bolesti i patnju spoznaje da nije živio kako je trebao.
Unatoč tim trenucima olakšanja, Ivan Iljič borio se da se uz pomoć razuma izvuče iz “crne vreće” u koju ga je smrt neumoljivo tjerala, ali spasa nije bilo. Veliki Sudac došao je po suca. Ivan Iljič izvukao je sve što je mogao iz razuma pa je počeo vrištati poput životinje. Vrištao bi sve do groba da nije bilo i druge geste – geste intimnije od one nesebičnoga sluge: sinovljeva dodira. Taj je dodir Ivanu Iljiču udijelio mir koji on nikada nije iskusio jer nikada nije iskusio ljubav. Crna vreća odjednom je postala utrobom što daje život. Ivan Iljič konačno se mogao predati smrti bez vrištanja.
Tjelesni život Ivana Iljiča bio je duhovna smrt. Tjelesnom smrću postao je duhovno živ.
Tolstoj je vjerovao da su trenuci krize neophodni da bismo dokučili što je u životu bitno. Ivan Iljič to potvrđuje. Bio je uspješan čovjek u svakom pogledu i shvatio je da mu je život promašen tek kad ga je morao izgubiti. Sve što je smatrao stabilnim i vrijednim, sve što je smatrao ključem dobroga života, pokazalo se kao varka i laž. Samo je izravna i iskrena gesta ljudskosti spasila Ivana Iljiča, i on je tek tada shvatio da, iako smrt nadjačava sva životna pitanja, ljubav ipak pobjeđuje.
Sean Fitzpatrick, Catholic Education Resource Center
Prijevod: Ana Naletilić, Bitno.net

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *