Društveni inženjering, propaganda, kult vođe, kolektivistička privreda, sve su to pojmovi koji se vežu uz Sovjetski Savez sve od njegova nastanka 1922. godine. Uz sve te termine, važan element u Sovjetskoj Rusiji bila je borba protiv disidenata te njihova likvidacija, zatvaranje i mučenje. Osim dobro nam znanih koncentracijskih i radnih logora, poznatijih pod nazivom Gulag, bilo je ponešto drugačijih pristupa svedenih na isti cilj. Ustanova osnovana 1921. godine, nazvana po ruskom psihijatru Vladimiru Serbskyem bila je glavno sovjetsko središte za poučavanje i znanstveno istraživanje “kriminalne psihologije”. Tako se na disidentstvo gledalo kao na duševnu bolest, a disidenti su bili psihički nestabilni i spremni za liječenje. Opsežnija i sustavnija primjena psihijatrijskog kažnjavanja započela je 30-ih godina pod vlašću nemilosrdnog Kobe, iliti Josifa Visarionoviča Džugašvilija, koji je sam sebe nazvao Staljin (čelik).
S pravom možemo tvrditi da se psihijatrijske ustanove pa ni Institut Serbski nisu previše razlikovale od nacističkih koncentracijskih logora, kojih je bilo više od 40 000. Dok se liječnici koji su u tim ustanovama radili nisu previše razlikovali od doktora nacističke Njemačke, kao što su bili Irmfried Eberl ili Josef Mengele.
Tako su se u Institutu Serbski našli razni ljudi s raznim “grijesima”, a većina je ondje završila zbog prekršenoga “svetoga” članka 58. Kaznenoga zakona koji se bavio “protusovjetskim djelovanjem”. Tako se u Institutu Serbski mogao naći cijeli dijapazon krivovjernika režima, poput kršćana, trockista, Poljaka, nepoćudnih glazbenika, književnika, umjetnika i mnogih drugih. Kako ne bi uvijek samo Staljin bio meta kritika, moramo spomenuti da je Institut nakon njegove smrti 1953. godine i dalje radio punom parom. Štoviše, intenzitet i opseg posla još se povećao pod Hruščovom i Brežnjevom te ostalim generalnim sekretarima nakon njih.
Dugogodišnja zatvaranja, mučenja i ubijanja bila su način preodgoja i ozdravljenja tih duševnih bolesnika. Bilo je tu premlaćivanja, uporabe nedozvoljenih narkotika, a jedna od metoda ozdravljenja bilo je motanje “bolesnika” u vodom natopljeno platno za jedra. Institut Serbski bila je prestižna institucija Sovjetske Rusije, a njegovi zaposlenici praktički elita među psihijatrima u Sovjetskom Savezu. S toga su psihijatri s Instituta imali triput veće plaće od drugih kolega, uživali su u luksuznim proizvodima, bili obasipani raznim privilegijama te kao putujući trgovci odlazili u inozemstvo predstavljajući sovjetsku psihijatriju.
Glavni akteri Instituta Serbski bili su; Andrej Snežnjevski, ravnatelj Instituta za psihijatriju pri Akademiji medicinskih znanosti, profesor Ruben Nadžarov, njegov zamjenik, dr. Gregorij Morozov, ravnatelj Serbskog i profesor Daniel Lunts, po mišljenju disidenata najgori praktičar psihoterora. Kao i u slučaju Nacističke Njemačke i povezanosti znanstvenika s državnim organizacijama poput Schutzstaffel (SS), na primjer, već spomenuti Daniel Lunts bio je pukovnik KGB-a ili divizijski general u MVD-u.
Zapad je tek 1965. godine postao svjestan kaznene psihijatrije u Sovjetskom Savezu, nakon objavljivanje knjige Odjel 7 Valerija Tarsisa. Od 60-ih godina Zapadnjaci su pokušavali uči u Institut, ali ulaz im je bio zabranjen, bili oni psihijatri ili ne. Sam Institut Serbski, kao i mnogi drugi, bio je u kontroli Ministarstva unutarnjih poslova. Dakako, Institut Serbski samo je kap u moru zvjerstava koje je sovjetska vlast činila u razdoblju od sedamdeset godina. Mnoge strahote još uvijek nisu otkrivene, a one koje jesu nisu naširoko poznate. Na nama je da o takvima i sličnim događajima pišemo, da o njima čitamo, bez obzira koji režim i koja strana za njih bile odgovorne.
