Recenzija knjige “U svakom trenutku još smo živi”, doc. dr. sc. Lucija Krešić Nacevski

Tom Malmquist, hvaljeni švedski romanopisac i pjesnik, rođen 1978. godine, u autobiografskom romanu U svakom trenutku još smo živi opisuje svoj život nakon smrti supruge i rođenja kćerkice Livije. Djelo je gotovo sasvim friško za hrvatsku publiku – u prosincu 2020. godine objavio ga je izdavač HENA COM na 240 stranica, a u svijetu je preveden na preko dvadeset jezika te je osvojio i nominiran je za brojne književne nagrade.

Roman započinje brzim i dramatičnim bolničkim scenama ispisanim liječničkim dijagnozama, odlascima i dolascima brojnih liječnika, medicinskih sestara, primalja i drugoga osoblja, uz duge nazive lijekova, terapija i aparata za reanimaciju i disanje, koji se nižu jedan za drugim u trenucima kada je autorova nevjenčana supruga Karin još uvijek živa i nalazi se u 33. tjednu trudnoće. U bolnicu dolaze zbog njezinih simptoma nalik upali pluća, gripi, krvnom ugrušku, međutim, kako se radnja odvija, saznaje se daleko gora dijagnoza: Karin boluje od akutne mijeloične leukemije i nužan je hitan carski rez da se spasi dijete. Nade da će se Karin spasiti uopće nema i upravo je nedostatak nade jedan od najprisutnijih motiva u romanu, usprkos njegovom naizgled optimističnom nazivu, a da je autor „još uvijek živ“ nakon suprugine smrti, može se razaznati samo po prisustvu novorođene kćerkice.

Prvi dio romana strukturno i sadržajno odvojen je od njegovoga ostatka i u njemu se opisuju prije navedeni događaji, koji završavaju Karininom smrću, odnosno, izlaskom oca i kćerke iz bolnice. Taj je dio ispričan poštujući kronologiju događaja – od vremena ulaska u bolnicu, pa sve do vremena Karinine smrti. Količinski određeno, to bi bilo jedna trećina romana, a nakon toga slijedi bolan pad autora na zemlju i suočavanje sa svakodnevnicom.

Drugi dio, koncepcijski drugačiji i ne slijedeći kronologiju, nastavlja se najprije reminiscencijama na Tomove momačke izlaske i slobodan život s Karin prije tragedije. Priča je bezbrižna, poletna, izmjenjuju se slike relativno ugodne svakodnevice, koje se suočavaju sa suvremenim događajima u kojima Tom zapada u evidentni i latentni besmisao. Naime, švedska birokracija pokazuje se nemilosrdnom i krajnje nehumanom te usprkos činjenici što je Tom prije rođenja kćeri živio deset godina s Karin, on ne uspijeva dokazati socijalnim službama da je on otac djeteta. Tako ga vrlo često posjećuju patronažne sestre i socijalni radnici, koji savršeno razumiju njegovu situaciju, ali tu istu situaciju švedski zakon ne poznaje. Zbog toga je kći, koju obitelj i Tom zovu Livia, upisana u sustav kao „Bezimena“. U pauzama skupljanja Karininih stvari po stanu nakon njezine smrti, koje su popraćene tmurnim i niskim raspoloženjem, treba organizirati sprovod, odnosno, „obred“, kako se švedski neutralno naziva. Nizanje suvremenih epizoda svako toliko prekida se radi sjećanja na predtraumatične događaje, koji su također ispričani u prezentu, a u kojima se nimalo ne naslućuje ovako tragičan rasplet događanja, na koje se još nadovezuje i bolest Tomovoga oca i njegova smrt od raka. Tako se plete mreža događaja ispričanih u sadašnjem vremenu, koji su tek grafički odijeljeni, a čitava radnja priča teče govorom u nizu, bez znakova navođenja, što uvelike doprinosi pripovjedačkoj dinamici, ali ne i brzini čitanja, jer zbog težine i mučnine opisanih događaja roman nije moguće pročitati i „provariti“ u samo nekoliko večeri.

Autor piše strogo i gotovo hladno, bez ikakve sentimentalnosti i ukrasa, koji bi radnju učinili imalo patetičnom; ona je dovoljno tragična takva kakva jest. Veselja zbog rođenja djeteta nema ni u naznakama, ono je tek podsjetnik na autorovu izgubljenost i dokaz autorovoga nesnalaženja u novim okolnostima. Iako mu, kako priča, oko djeteta pomažu bake, nazivaju ga i obilaze socijalne službe, a kod svih se također bilježi distanciranost i odsustvo emocija, pa čak i kod rodbine, koja je izgubila kćer (primjerice, opisuje se tzv. soba za obitelj u bolnici dok čekaju nalaze i oporavak pacijenta; za to vrijeme „ožalošćena“ rodbina krati vrijeme spavanjem, čitanjem časopisa i tableta te gledanjem televizije, dok im bolnica „izaziva mučninu“), autor ne pokazuje osobitu zahvalnost ni prema kome niti ga tko emotivno zadužuje svojom „brigom“. On bilježi događaje koji se tiču isključivo njega samoga, vrteći filmove iz života s Karin i uz povremene upadice koje se tiču umirućega oca. Dapače, uočava se određena sebičnost i mlakost, počevši od suprugine smrti (autor nastoji držati glavu iznad vode, koristeći tablete i pokušavajući se „bar noću naspavati“), preko rođenja djeteta (prema kojemu je, naizgled, vrlo suzdržan, dok radosti zbog novoga života nema) pa do bolesti i smrti oca. Kroz prisjećanje banalnih razgovora i djetinjastih svađa može se vjerno uočiti koliko je njegov odnos sa suprugom zapravo bio plošan, iako mu je ona bila svojevrsna okosnica života, što se danas uostalom i propovijeda zapadnjačkim načinom života. Izostanak „drugog“ i „ostalih“ najbolje ilustrira dogovor između Karin i autora da samo on filtrira informacije o njezinom zdravstvenom stanju i uskraćuje njezinim roditeljima posjete bolesnici i unučici, „jer su se oni tako dogovorili“ i „jer bi ona tako htjela“.

Empatičnom i temperamentnom mediteranskom čitatelju našega podneblja ovaj vrsno i vješto napisan roman bit će suviše trezven i hladan s obzirom na događaje koje opisuje, ali on je odličan spomenik skandinavske kulture kojom dominira agnostički pojedinac navezan na Ikein namještaj i osobnu slobodu, koju ne smije narušiti ni dolazak djeteta, ni smrt roditelja, dok ga suprugina smrt interesira dokle mu koristi za „unutarnji rast“. Bolno je odsustvo ikakve nade u ovom romanu, kao i odsustvo čovjeka s puninom svojih emocija, ali je ujedno zbog toga itekako dragocjen uvid u način suočavanja zapadnoga čovjeka sa životom i smrću (on je, naime, nesposoban i za jedno i za drugo).

Ipak, skromna naznaka vedrije budućnosti s djetetom kao da se pojavljuje u posljednjem pasusu romana, u kojemu autor ostavlja kćer na čuvanju u vrtiću: „… pješčanici, kolica, kantice, autići, konjići za ljuljanje, odgajateljice sa špagom za preskakanje, penjalice, čunjevi, tobogan, tricikli, djeca posvuda. Tad ugledam nju sa šeširićem mekog oboda u jakni s cvjetnim uzorkom. Stoji ispod stabla trešnje i maše.“

Roman je temeljen na intimnoj ispovijesti i tako se odlično uklapa u trenutne trendove skandinavskoga romana (Knausgård, Bostrȯm, Hjorth), čiji pisci svoje neriješene borbe i intimne zapise, uostalom svakodnevni život, podastiru ostatku europske čitateljske big brother scene. Njihove osobne sudbine prilično su slične i mogu se podvući pod isti nazivnik – u nedostatku ičije potpore u vidu obitelji, čiji su članovi uglavnom otuđeni i doživljeni kao neprijatelji i stranci, bez ikakve duhovne utjehe, kao i moralnoga uporišta, ne snalaze se u svijetu / na poslu / ljubavnim vezama, što nužno rezultira posvemašnjom izgubljenošću i polaganom destrukcijom.

Više o knjizi na: https://hena-com.hr/europa-iznutra-i-izvana-knjige/cijena/u-svakom-trenutku-jos-smo-zivi

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *