Udruga studenata Studia Croatica otvorila je u sklopu projekta Razgovori ugodni novu sekciju baziranu na intervjuima pod nazivom Razgovori sa znanstvenicima. Cilj i svrha te sekcije su prikazati i približiti relevantne hrvatske znanstvenike zainteresiranoj publici, sastavljenoj većinom od studenata, ne samo kao uspješne u znanstvenom svijetu, nego i kao nastavnike, pedagoge, ali prije svega kao obične ljude, koji su svojim marljivim radom i bezuvjetnim trudom postigli sve ono po čemu su danas toliko poznati u akademskom svijetu i zbog čega mogu biti svojevrstan uzor mladima, koji iz njihovih životnih priča mogu učiti. Tako intervjui prate njihove uspone od njihovih samih početaka, točnije studijskih dana, pa sve do danas. Intervju s jednom od takvih znanstvenica, izv. prof. dr. sc. Sanelom Škorić, provela je Monika Jerković, članica Udruge i voditeljica Čitateljskoga kluba studenata Fakulteta hrvatskih studija.
Vaše srednjoškolske, a na koncu i studijske dane obilježili su srednja Turistička škola i Ekonomski fakultet. Kroz svoje obrazovanje i akademsku karijeru uspješno ste uspjeli uklopiti najbolje iz oba svijeta – ekonomije i turizma. No, odakle Vam ideja da spojite upravo ta dva svijeta? I kako su se ekonomija i turizam na koncu uklopili u Vaše zaposlenje na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu? Također, možete li nam reći nešto više o svojoj doktorskoj disertaciji, o čemu se točno radi u njoj?
Moram priznati da je ideja došla sasvim „slučajno“, ako se to uopće može tako reći. Naime, kada sam birala koju bih srednju školu upisala, jedino što sam znala je da su me zanimali strani jezici. Logično je bilo da onda upišem jezičnu gimnaziju. No, djelomično zbog ratnih zbivanja (srednju školu upisala sam 1993. godine), a onda i financija, u tom trenutku razmišljanja o budućnosti nisu baš uključivala nastavak obrazovanja na fakultetu, kako to uobičajeno mora biti nakon što završite gimnaziju. U međuvremenu sam saznala da se i u srednjoj turističkoj školi uče tri strana jezika, i to je bilo to – ta je škola postala moj prvi odabir. Vjerovala sam da će mi pružiti priliku za učenjem onoga što volim, ali i da ću se moći lakše zaposliti ukoliko bude potrebno. I jedno i drugo se pokazalo točnim. Osim što smo učili tri strana jezika (u mom su slučaju to bili engleski, talijanski i njemački), otvarale su se i neke mogućnosti za posao. Tako je moje prvo „zaposlenje“ bilo u jednoj putničkoj agenciji za vrijeme ljetnih praznika na kraju četvrtoga razreda.
Iako u trenutku upisivanja nisam znala puno o ovoj školi niti turizmu, škola me oduševila! Shvatila sam da je ovo područje za mene, da je rad s ljudima ono što mi odgovara, a posebno me počelo zanimati područje upravljanja ljudskim resursima. Kako sam bila odlična učenica, kada sam roditeljima izrazila želju za nastavkom školovanja, podržali su me. Htjela sam, naravno, studirati turizam, pa je izbor bio ili Hotelijersko-turistički fakultet u Opatiji, ili pak Ekonomski fakultet u Zagrebu, koji ima smjer turizam. Dogovor je bio da ukoliko „upadnem“ na Ekonomiju u Zagrebu, ovdje studiram. I tako je i bilo. Bila je mala dvojba kada sam na trećoj godini birala usmjerenje, i to između smjerova turizam ili menadžment, ali nekako je „prva ljubav“ prevagnula. I, zapravo me ta odluka dovela do zaposlenja na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu.
Naime, moja želja za radom, stjecanjem iskustva i novim izazovima oduvijek je bila prisutna pa sam i tijekom studija tražila svaku priliku koja će mi to omogućiti. Tako sam, osim stalnih studentskih poslova, radila i kao demonstrator na predmetu prof. Borisa Vukonića, te sudjelovala u organizaciji dvaju konferencija. Na prvoj su to bili standardni poslovi studenta volontera (što god je trebalo – od slaganja paketa za sudionike, preko davanja uputa gdje su dvorane i slično), ali na drugoj sam već dobila veću funkciju pa sam rukovodila radom svih volontera. Imala sam i malo sreće jer je u vrijeme kada sam završavala studij, prof. Mato Bartoluci, koji je tada bio nositelj različitih ekonomskih predmeta na Kineziološkom fakultetu, tražio asistenta. Prof. Nevenka Čavlek je, na temelju moga dotadašnjega rada i truda, prepoznala u meni „ono nešto“ i preporučila mi da se javim na razgovor. Na prvu se nisam baš vidjela kao netko tko bi radio na fakultetu, a osim toga radilo se o Kineziološkom fakultetu, o kojemu do tada nisam puno znala, tako da zaista nisam imala nikakvu ideju o tome što očekivati. Ipak, otišla sam na razgovor i ostalo je, kako bi se reklo, povijest. Nakon nešto više od godine dana vanjske suradnje, zaposlila sam se kao znanstveni novak i tako je započela moja karijera u visokom školstvu.
Sport i turizam su međusobno vrlo povezani pa sam imala mogućnost spojiti ta dva svijeta kroz svoj znanstveni magisterij, a kasnije i doktorat. Doktorirala sam na temu vezanu uz održivi razvoj zimskoga sportskoga turizma. U disertaciji sam istraživala problematiku planiranja razvoja zimskoga sportskoga turizma, temeljnoga na načelima održivoga razvoja. Bavila sam se pitanjima primjene načela održivosti te utvrđivanja prihvatnoga kapaciteta na primjeru skijaških centara Austrije i Slovenije. Osim toga, istraživano je skijaško tržište u Hrvatskoj te su analizirane mogućnosti primjene koncepta javno-privatnoga partnerstva u sve tri zemlje.
Kao dio svoga znanstvenoga i stručnoga usavršavanja pohađali ste nekoliko seminara i radionica. Koje to i smatrate li ih nužnima za daljnji uspjeh i oblikovanje karijere? Zašto?
Tako je. Na početku karijere tražila sam i pohađala one seminare koji su vezani uz tematiku koju predajem, iako takvih, nažalost, zapravo i nema baš puno. Danas više tražim one seminare i radionice, koji mi pomažu u razvoju vještina potrebnih za posao, kao što su primjena određenih programa ili aplikacija, ili pak nastavnih metoda i načina vrednovanja. Mislim da smo svi svjesni toga kako nam ovakve radionice sigurno trebaju i pomažu u boljem obavljanju posla. Tome u prilog govori i činjenica kako na fakultetu djeluje i interni sustav osiguravanja kvalitete, čiji je sastavni dio i organizacija ovakvih radionica ili pak na neki drugi način omogućiti djelatnicima da pohađaju one koje su im od interesa. Posao sveučilišnoga profesora je takav da zapravo nikada nije
gotov i uvijek ima mjesta za napredak, a osim toga, mi smo ti koji bi trebali i poticati taj napredak.
Ako mislite da je završavanjem fakulteta i stjecanjem određenih znanja i vještina edukaciji došao kraj – moram vas razočarati. Rekla bih da to većina nas najčešće shvati tek onda kada završimo fakultet i počnemo raditi. Tek tada vidimo koliko ustvari ne znamo i svjesni smo da moramo još dosta toga naučiti, a ovakvi seminari i radionice nam to omogućuju.
Trenutno ste zaposleni kao profesorica na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Koje kolegije tamo predajete? Možete li nam ukratko opisati kako izgleda jedan Vaš uobičajeni radni dan?
Na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu predajem nekoliko kolegija, koji su vezani uz ekonomiju. Osnovni predmet, koji se izvodi na 7. semestru integriranoga preddiplomskoga i diplomskoga sveučilišnoga studija zove se Ekonomika i menadžment sporta te je obvezan za sve studente. Osim toga, na fakultetu postoji i usmjerenje Sportski menadžment, čija sam nositeljica, i u okviru njega predajem predmete vezane uz menadžment u sportu, ali i poduzetništvo u sportu te menadžment u sportu i turizmu. Tu su još i predmeti u okviru preddiplomskoga, ali i diplomskoga stručnoga studija za izobrazbu trenera, koji se prije svega tiču menadžmenta.
Uobičajen radni dan? Teško pitanje. Naime, ovaj je posao zaista vrlo dinamičan i obuhvaća čitav niz različitih aktivnosti. Tako jedan dan mogu provesti cijeli dan u neposrednoj nastavi, drugi dan u pisanju nekoga rada, treći pak u pripremi nastave, pa onda i ispitima, ili pak smišljajući i provodeći istraživanja, a tu su i razni sastanci, vezani uz poslovanje fakulteta, organizaciju konferencija… No ipak, ne prođe niti jedan radni dan, a da nisam nešto pročitala. Uglavnom se radi o znanstvenim i stručnim objavama, vezanima uz temu koju u tom trenutku predajem ili rad koji pišem, i tome slično. Isto tako, sastavni dio moga radnoga dana je komunikacija i odgovaranje na čitav niz različitih upita. Danas je, zbog pandemije, ova komunikacija uobičajeno pisanim putem i to mailom prije svega, a kako se trenutno i nastava na predmetima koje predajem izvodi online – nažalost, uglavnom sam za kompjutorom.
Predajete li možda nešto izvan radnoga vremena na Fakultetu? Zašto? Smatrate li dobru organizaciju vremena ključnom za uspješno građenje profesionalne karijere?
Relativno često sudjelujem u različitim edukacijama na temu menadžmenta u sportu. Primjerice, gost sam predavač na predmetu Sports Economics na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu; surađujem i s Hrvatskim rukometnim savezom, kroz predavanja na njihovom master tečaju za trenere; prije nekoliko godina studenti su organizirali i Ljetnu školu menadžmenta, na kojoj sam također sudjelovala.
Mislim da se svi profesori rado odazivaju na pozive za predavanja jer je to prilika, kako za promociju i unapređenje područja kojim se bavimo, tako i za učenje. Iako može biti na istu temu, svako je predavanje drugačije jer je publika drugačija, ima drugačije zahtjeve, i za predavače ovo predstavlja veliki izazov.
Sve ovo sigurno iziskuje dobru organizaciju vremena. Naročito zato što je ovo posao koji zapravo nema radnoga vremena, što ima svoje prednosti, ali i nedostatke, pa je rad vikendom ili tijekom nekih praznika zapravo uobičajena pojava. Osim toga, uvijek se otvaraju nove mogućnosti za nove projekte. Iako bismo voljeli da možemo sudjelovati u svakom, ovo naravno nikako nije moguće, te je konstantno potrebno balansirati između onoga što moramo i svega onoga što bismo još željeli napraviti.
Sigurno da zbog svega navedenoga ponekad pati privatni, obiteljski život, ali vjerujem da danas nije puno drugačije ni kod drugih zanimanja. Rekla bih da je ključ u poznavanju svojih mogućnosti ili, bolje rečeno, ograničenja, te pomoći i podršci – kako suradnika, tako i obitelji.
Na koliko ste znanstvenih projekata do sada sudjelovali i kakva su Vaša iskustva rada na njima? Smatrate li sudjelovanje na tim projektima korisnim za znanstvenike? Zašto?
Početak moga rada na fakultetu vezan je uz sudjelovanje na znanstvenom projektu jer sam najprije zaposlena na mjesto znanstvenoga novaka. Zadatak novaka je prije svega rad na projektu, a zatim i u samoj nastavi. Do sada sam sudjelovala u realizaciji tri znanstvena projekta, sufinancirana od strane Hrvatske zaklade za znanost ili pak svojevremeno Ministarstva obrazovanja, u pripremi dvaju koji u konačnici nisu dobili sredstva, te nekoliko stručnih projekata. Svaki od ovakvih projekata iznimno je koristan za znanstvenika. Osim što na takav način stječemo znanja iz područja kojega se projekt tiče, isto tako nam omogućuje i razvoj nekih drugih znanja i vještina, kao što su vještine rada u timovima, komunikacije, koordinacije i slično. Na ovaj način također upoznajemo znanstvenike i iz drugih zemalja ili područja struke, a razmjena iskustava o tome kako stvari funkcioniraju kod drugih iznimno je vrijedna. Doduše, ponekad su te razlike toliko velike i u istraživačkom smislu važne da nažalost ne uspijemo uvijek u realizaciji istraživanja. Ali, iskustvo i poznanstva su nešto što nam ostaje, a to je ponekad i važnije od samoga istraživanja.
U profesionalnom smislu, koji je Vaš primarni znanstveni interes i je li on dovoljno zastupljen u hrvatskoj znanosti?
Područje kojim se primarno bavim je područje ekonomike i menadžmenta sporta, a zatim i sportskoga turizma. Ovo su zasigurno teme o kojima se u javnosti priča svakodnevno. No, kada je u pitanju znanost, i ne baš toliko. Područje ekonomike sporta se pod tim nazivom u Hrvatskoj izučava na dvije institucije, a to su Kineziološki i Ekonomski fakultet (kroz već spomenuti izborni predmet na engleskom jeziku, Sport Economics). To ne znači da se neke teme vezane uz ekonomiku sporta ne izučavaju na studijima vezanima uz menadžment u sportu, koji se, osim na Kineziološkom fakultetu kao jedinom studiju na sveučilišnoj razini, mogu pronaći i na Visokoj poslovnoj školi Aspira kroz stručni i specijalistički diplomski studij, te Sveučilištu Libertas kroz preddiplomski stručni studij. Tema menadžmenta u sportu ipak je zastupljenija, a u još većoj mjeri kada se povezuje s turizmom. Tada predmete vezane uz sport i turizam te njihov menadžment pronalazimo i na studijima vezanima uz turizam.
Nema mnogo znanstvenika u Hrvatskoj koji se bave ovom tematikom, ali sigurno postoji sve veći broj studenata i ostale javnosti zainteresiranih za ovo područje, što će onda utjecati i na razvoj toga područja. Tako je upravo na tragu takvih zbivanja, na Kineziološkom fakultetu ovaj smjer uveden izmjenama programa, koje su stupile na snagu od akademske 2008./2009. godine, i moguće ga je odabrati na 4. godini studija. Prva generacija studenata upisala je ovo usmjerenje 2011./2012. godine, a trenutno smjer pohađa već peta generacija studenata.
Koja je najkonstruktivnija kritika koju ste tijekom godina dobili na Vaš rad i u kolikoj Vam je mjeri ona promijenila život? Smatrate li pogrešnim što mladi znanstvenici danas često bježe od ili se groze kritika?
Da nisam dovoljno precizna i jasna.
Naime, često bi u razgovorima s tadašnjim mentorom, ali i drugim kolegama, bilo postavljeno pitanje poput „Da, i što sada s tim?“, ili „I zašto je to uopće važno?“. Kada su mi to prvi put rekli, ne mogu reći da je reakcija bila odmah pozitivna jer sam mislila da je pitanje banalno i zašto me to uopće pitaju – pa znate zašto je to važno! No, ono služi tome da usmjeri nečija razmišljanja.
Ne zaboravimo da znanost nije svrha samoj sebi, nego da razloge zašto se nešto izučava, kao i krajnji rezultat istraživanja, treba prenijeti i onima koji možda „ne govore jezikom znanosti“.
Moram reći da i danas ponekad upadnem u ovu zamku, ali sada ju i sama prepoznajem (barem se nadam!), pa ju onda pokušavam i riješiti. Isto tako, važno je napomenuti da kritike nisu nešto što je nužno negativno, odnosno ukazuju na nečiju pogrešku, nego mogu biti i pozitivne. Primjerice, u postavljanju istraživanja zamislimo koristiti jednu metodu, no kolega nam ukaže na činjenicu da je neka druga bolja. Ovo nije loša stvar, ne znači da smo pogriješili, nego nam netko daje prijedlog kako poboljšati ono što radimo – u tome bi trebala biti poanta svake kritike. Bez želje za propitkivanjem onoga što drugi rade i što mi radimo, ne bi bilo niti istraživanja, a cilj i svrha im je saznati zašto i pokušati dati odgovor na pitanje možemo li bolje.
Jasno je da su kritike sastavni dio rada jednoga znanstvenika ili sveučilišnoga profesora, i jednako koliko mi kritiziramo druge, toliko drugi kritiziraju nas i jednostavno moramo naučiti živjeti s tim. Kritike mogu doći s različitih strana – kako od drugih kolega s kojima radimo, tako i od studenata, recenzenata, ali i ostale javnosti. Mislim da je zapravo važnije od koga dolaze te kritike, bile one pozitivne ili negativne. Ako su došle od nekoga koga smatramo stručnjakom u nekom području, pozitivnom osobom, i znamo da su dobronamjerne, vjerujem da će svaka osoba, a ne samo znanstvenik, o njima razmisliti i pokušati promijeniti ono što nije dobro.
U koje sve zamke mladi znanstvenici mogu upasti tijekom svojih istraživanja? Treba li ih takvo što obeshrabriti?
Rekla bih da su to zamke „previše“ i „premalo“. Previše informacija koje su nam danas dostupne, a koje, naročito ukoliko su kontradiktorne, mogu dovesti do svojevrsne „paralize“ u razmišljanjima, pa ni sami više nismo sigurni što i kako dalje. I, s druge strane, ovo premalo se odnosi na razmišljanja poput „sva je topla voda već otkrivena“, čime se odaje dojam da se više nema što istraživati, pa se svako istraživanje omalovažava. No, tome sigurno nije tako i ništa od ovoga ne treba obeshrabriti.
Koja je Vaša glavna motivacija za daljnje bavljenje znanošću?
Osjećaj da moje istraživanje i njegovi rezultati mogu nekome pomoći. Bilo da su to studenti koji tek ulaze u posao, imaju puno ideja i očekivanja su velika pa treba nekome pomoći strukturirati, usmjeriti te ideje, ili pak već uhodani poslovi. Neke stvari pojedinci u praksi rješavaju intuitivno, ali kada još imaju i znanstvenu podlogu da je tome tako, mogu biti još sigurniji i efikasniji u onome što rade. Osjećaj da je ono što radite nekome od pomoći, da taj netko od toga ima koristi, za mene je presudan.
Što za Vas znači biti „dobrim znanstvenikom“? Koje su odlike potrebne da biste nekoga tako okarakterizirali?
Ako ostavimo po strani nužan preduvjet u smislu posjedovanja potrebnih znanja iz područja koje istražujete, po meni, dobar je znanstvenik onaj koji ima razvijene analitičke vještine. Sposobnost analize u smislu „razbijanja“ cjeline na njezine dijelove, razumijevanje kako pojedini dijelovi funkcioniraju samostalno, a onda i kao sastavni dio cjeline, presudno je u postavljanju istraživanja, a kasnije i realizaciji.
Istaknula bih ovdje i komunikaciju. Nužno je htjeti, a onda i znati komunicirati s drugim znanstvenicima iz svoga područja, ali ne samo s njima.
Već sam naglasila kako mislim da znanost nije sama sebi svrhom i da dobivena saznanja treba znati prenijeti onima kojima su od interesa. Osim toga, komunikacija s ljudima iz prakse može dovesti i do otvaranja nekih pitanja i problema o kojima prije možda niste razmišljali. Otvorenost, sposobnost analitičkoga razmišljanja, znati prenijeti i/ili primijeniti dobivena saznanja te puno entuzijazma za ono što radite, vjerujem da će uvijek voditi ka dobrim rezultatima.
Što točno podrazumijeva istraživački rad u Vašoj struci? Gdje pronalazite materijale za istraživanja, na koji način oblikujete istraživanja…?
Prije svega izučavanje stručne literature. Mnogo vremena odlazi na čitanje znanstvenih radova iz područja kojim se bavim. Tako kada sam čitala, istraživala o čemu ovisi koliko se ljudi bavi sportom u nekoj zemlji, razvila se ideja o provjeri je li tome tako i u našem okruženju – dakle, testirati možda neke postojeće zaključke, ali u drugačijem okruženju. Ideje dolaze na taj način, ali zapravo možda češće kroz razgovore s drugima. Ponekad i tijekom rasprave na nastavi iskrsnu neka zanimljiva pitanja, na koja onda najprije tražim odgovore u postojećoj literaturi, te procijenim jesu li vrijedna daljnjega istraživanja.
Nedavno smo, primjerice, na nastavi tijekom seminarskih izlaganja studenata razgovarali o rodnoj ravnopravnosti u sportu – pri tome je u fokusu interesa bila zastupljenost ili nezastupljenost žena i/ili muškaraca na rukovodećim pozicijama u sportskim organizacijama, i zašto je tome tako. Iako svatko od nas ima neko mišljenje o ovoj temi, možda bi bilo zanimljivo za početak istražiti činjenično stanje – koliko ima kojih i na kojim rukovodećim pozicijama, a tek onda razgovarati o mogućim razlozima zašto je tome tako. Dio podataka potrebnih za istraživanje su podaci koji su već objavljeni (tzv. sekundarni podaci), u primjerice financijskim ili drugim izvještajima sportskih organizacija, a dio se prikuplja istraživanjem. Pri tome najčešće koristim anketni upitnik, bilo postojeći ili pak kreiran posebno u svrhu određenoga istraživanja.
Kao studentici, koje je doba dana bilo Vaše idealno doba dana za učenje? Jeste li možda bili više noćni ili jutarnji tip? Na koji ste način organizirali svoje vrijeme za učenje, ono s čime se toliki mladi danas bore?
Jutarnji, i tome je i danas tako. Iako, naglašavam kako ovo jutarnji ne znači 6.00 sati ujutro, nego ipak krećem nešto kasnije. Učilo se kad god se stiglo, ali najviše na samim predavanjima. Mogu reći da sam bila pravi štreber, dolazila sam na sva predavanja i zapravo najviše učila upravo na taj način. Radeći svoje bilješke, nisam nikada bila kampanjac, koristila sam svaku mogućnost polaganja ispita putem kolokvija ili na predrokovima. Možda zvuči kontradiktorno, ali zapravo sam na ovaj način imala i više vremena jer ako većinu bilješki napraviš već na predavanjima, jasno je kako ćeš morati puno manje kasnije, odnosno doma. Uvijek sam razmišljala na način da kada sam već tamo i dolazim na predavanja, da iz toga onda izvučem maksimum jer inače dolazak na predavanja nema nikakvoga smisla. Osim toga, ovako je bilo puno jednostavnije jer sam tijekom cijeloga studiranja i radila pa drugačije ne bih ni uspjela položiti sve ispite. Ovo zahtjeva dosta truda i samodiscipline, ali studij mi je uvijek bio na prvom mjestu u životu i tražila sam poslove koje sam mogla prilagoditi studiranju, a ne obrnuto.
Što mislite o popularizaciji znanosti putem društvenih mreža, trendu koji je u posljednje vrijeme u znatnom porastu?
Mislim da se iz mojih dosadašnjih odgovora može naslutiti kako pozdravljam ovaj trend, ukoliko dolazi od pravih osoba. Društvene mreže su danas postale uobičajen način komunikacije. Budući da je tome tako, i svi su prisutni barem na jednoj društvenoj mreži, prisutan je i znatan broj tzv. „samoprozvanih stručnjaka“. Možda je baš sport i trening dobar primjer za to. Postoji jako puno postova koji se bave vježbanjem, ljudi koji daju savjete o tome kako vježbati, a često isključivo na temelju činjenice da i oni sami vježbaju. Biti trenerom nije tako jednostavno. Studenti koji se educiraju za posao trenera znaju kako su za dobro obavljanje toga posla, osim znanja iz kineziologije, nužna i ona iz područja anatomije, ali i psihologije, kao i metodika rada s različitim dobnim skupinama. Dakle, da, ali jako dobro provjerite čije savjete slušate.
Koji biste trenutak tijekom svoga života opisali kao najsretniji? Zašto?
Vjerujem da će skoro svaki roditelj reći kako je istovremeno najsretniji, ali i najstrašniji trenutak zapravo trenutak rođenja njihove djece – u mom slučaju dvoje. Teško je opisati istovremenu prisutnost i intenzitet dvaju ovako različitih osjećaja. Presretni ste što ste postali roditelj i još više ako je sve u redu s djetetom (u smislu da je zdravo), a u isto ste vrijeme prestravljeni jer znate da ste u najvećoj mjeri upravo vi odgovorni za sve što će mu se u budućnosti dogoditi, i to je jednostavno nevjerojatno.
Sjećate li možda posljednjega ispita kojega ste položili u svojoj studentskoj karijeri? Kod kojega profesora i koja je bila ocjena?
Bio je to izborni predmet Analiza financijskih izvještaja, kod prof. Žagera. I ovo zapravo ukazuje na moju zainteresiranost za studij (čitaj: bila sam štreber), jer svi koji studiraju ili su studirali na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu znaju da je ovo izborni predmet koji uglavnom biraju studenti koji su upisali usmjerenje računovodstvo. Tako je bilo i tada – u dvorani preko 100 studenata i samo smo jedna kolegica i ja bile s drugih usmjerenja, sve ostalo računovodstvo! Bilo je jako zanimljivo, jako dobar profesor, a ocjena je bila izvrstan.
I za kraj, što biste poručili svim mladim znanstvenicima, kao i onima koji to tek trebaju postati?
Budite uporni, marljivi i možda najvažnije od svega – vjerujte u ono što radite.
Pet brzopoteznih pitanja:
1. Kao tinejdžerica, vjerovala sam da ću jednoga dana… RADITI U HOTELU.
2. Ljudi danas pogrešno misle da je turizam… GOSPODARSKA GRANA.
3. Na mom radnom stolu nalazi se… PREVIŠE PAPIRA.
4. Tri riječi koje me najbolje opisuju su… MARLJIVOST, KOMUNIKATIVNOST, ALI PONEKAD I VELIKA LIJENOST.
5. Svojim studentima uvijek kažem… NEMOJTE DOLAZITI NA MOJA PREDAVANJA SAMO DA BISTE OSTVARILI POTREBAN BROJ DOLAZAKA. DOĐITE JER IH SMATRATE KORISNIMA, A U PROTIVNOM BOLJE ISKORISTITE TO VRIJEME. U CAPS LOCKU.
