Razgovori sa znanstvenicima: izv. prof. dr. sc. Tamara Tvrtković

Udruga studenata Studia Croatica otvorila je u sklopu projekta “Razgovori ugodni” novu sekciju baziranu na intervjuima pod nazivom “Razgovori sa znanstvenicima”. Cilj i svrha te sekcije su prikazati i približiti relevantne hrvatske znanstvenike zainteresiranoj publici, sastavljenoj većinom od studenata, ne samo kao uspješne u znanstvenom svijetu, nego i kao nastavnike, pedagoge, ali prije svega kao obične ljude, koji su svojim marljivim radom i bezuvjetnim trudom postigli sve ono po čemu su danas toliko poznati u akademskom svijetu i zbog čega mogu biti svojevrstan uzor mladima, koji iz njihovih životnih priča mogu učiti. Tako intervjui prate njihove uspone od njihovih samih početaka, točnije studentskih dana, pa sve do danas. Intervju s jednom od takvih znanstvenica, izv. prof. dr. sc. Tamarom Tvrtković, proveo je Bruno Bogović, član Udruge studenata Studia Croatica.

Foto: privatna arhiva; Tamara Tvrtković

Na samom početku, možete li nam ispričati neka Vaša iskustva iz studijskih dana? Što i gdje ste studirali te zašto ste se odlučili baš na taj studij? Jeste li se tim područjem oduvijek željeli baviti?

Studirala sam klasičnu filologiju (grčki i latinski jezik) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tada nije bilo bolonjskoga sustava, studij je bio četverogodišnji i većina je predmeta bila dvosemestralna pa su i ispiti bili prilično opsežni. Niti onda, kao niti danas, nije bilo puno studenata klasične filologije pa smo dio predmeta slušali ciklički, dakle sve godine zajedno. Tad još nismo imali internet, niti pametne telefone, rijetko kompjutore, tako da smo sva predavanja zapisivali, a ispitnu lektiru na latinskom i grčkom jeziku podijelili između sebe. Svatko je iz dodijeljenoga teksta “vadio” riječi iz rječnika i komentirao teže dijelove pa smo zatim razmjenjivali i fotokopirali bilješke. Na ispite smo ponekad i satima čekali u hodnicima fakulteta, kao i na rezultate ispita jer su se objavljivali jedino na oglasnim pločama. Puno smo se družili i na fakultetu i izvan njega, puno izlazili, dosta učili i malo spavali, dakle, vodili smo tipičan studentski život. U vezi s odabirom studija ne mogu reći ništa spektakularno zanimljivo. Zaista sam vrlo rano shvatila da je antička kultura i civilizacija ono što me zanima. Budući da su generacije u mojoj obitelji bile “klasičari”, a i roditelji su mi bili te struke, nikome nisam (osim budućem suprugu – inženjeru strojarstva) morala objašnjavati zašto su moj odabir bili baš latinski i grčki jezik i kome to uopće treba. Budući da sam zbog dobroga rezultata na državnom natjecanju iz klasičnih jezika imala izravan upis na klasičnu filologiju, nisam dugo razmišljala. Dugo, toplo ljeto bilo je preda mnom i zašto bih ga kvarila učenjem i spremanjem za prijamni ispit? Mogu reći da mi je klasična filologija bila gotovo pa zapisana u genima.

Koje je Vaše osobno mišljenje o važnosti i/ili nužnosti društveno-humanističkih studija, osobito u suvremenom hrvatskom društvu?

Najprije bih kao odgovor na ovo pitanje citirala velikoga rimskoga govornika Marka Tulija Cicerona iz 1. st. pr. Kr. On u svom govoru Pro Archia poeta postavlja retoričko pitanje: “Misliš da bi mi moglo biti dovoljno ono što svakodnevno govorim o tolikim različitim predmetima, ako ne bih znanošću uzdizao svoj duh; ili da bi mi duh mogao podnijeti tolike napore, ako ga ne bih s pomoću te iste znanosti opuštao?” Ciceron ovdje pod znanošću podrazumijeva književnost, ali je to danas primjenjivo na humanističke pa i neke društvene znanosti i studije, budući da se pod društvenim znanostima podrazumijevaju između ostalih i ekonomija i informacijske znanosti, ovdje ću govoriti prvenstveno o humanističkim znanostima kojima klasična filologija i pripada. Danas se napredak civilizacije mjeri isključivo tehnološkim napretkom, a kriteriji kojima se napredak vrednuje većinom su kvantitativne naravi. Pod napretkom se podrazumijeva da je ono što je novo uvijek naprednije i bolje od onoga što je staro. Time su humanističke znanosti već u startu isključene iz utrke, diskvalificirane, dakako, potpuno nepravedno. Važnost humanističkih studija pa onda i znanosti u suvremenom društvu trebala bi biti neupitna. Proučavanje humanističkih disciplina, ne donosi nove spoznaje u smislu dostignuća kao što su ona na poljima tehnologije ili medicine, ali objašnjava na koji način i zašto smo došli do današnjega stupnja napretka i što trebamo činiti da bismo bili bolji. Usto nam humanističke discipline daju uvid i u umjetnička dostignuća kroz povijest čovječanstva te način na koji su nam ta djela oplemenila živote. Važnost humanističkih znanosti dolazi posebno do izražaja danas kad već više od godinu dana našim životima upravlja bolest Covid-19. Naime, paradoksalno, ali u vrijeme kad su nam na raspolaganju sva moguća dostignuća tehnike i kad zahvaljujući njima možemo gotovo sve obavljati virtualnim putem, mi postajemo svjesni nedostatka sadržaja kojima se upravo u velikoj mjeri baš bave humanističke znanosti i frustrirani smo što nam je uskraćeno ono što, kako kaže Ciceron, koristi za uzdizanje, ali i za opuštanje duha.

Vezano uz prethodno pitanje, možete li nam objasniti na koji bi se način trebalo pristupati današnjim digitalno-usmjerenim generacijama kako bi ih se motiviralo i usmjerilo prema učenju vlastite povijesti, a naročito prema proučavanju jezika (pisma) ili znamenitih hrvatskih književnika i književnih djela?

Današnjim generacijama svakako je zanimljivije (perspektivnije i lukrativnije) baviti se prirodnim, tehničkim i medicinskim znanostima te u usporedbi s njima društvene, a pogotovo humanističke znanosti često nemaju nikakve šanse. Tome pridonosi i odnos cjelokupnoga društva prema tim znanostima. Budući da one ne donose materijalni profit, podcijenjene su i često se na njih gleda s podsmijehom, a na nas, koji se tim znanostima bavimo, gleda se kao na “manje vrijedne”. Kako ipak zainteresirati mlade ljude?

Temelj za proučavanje i uvažavanje vlastite nacionalne prošlosti, ali i širega zapadno-europskoga, mediteranskoga civilizacijskoga kruga treba graditi postupno na svim razinama obrazovanja. Što se tiče moje struke, već u najranijoj dobi kod mladih treba osvijestiti činjenicu da je latinski jezik u Hrvatskoj bio službenim sve do polovice 19. stoljeća i da su sve do tada službeni dokumenti bili pisani tim jezikom. Latinskim su pisana i mnogobrojna književna djela. Otac hrvatske književnosti Marko Marulić, više od 80% svojih djela napisao je na latinskom jeziku, a Ruđer Bošković na hrvatskom jeziku nije napisao više od nekoliko rečenica. Budući da je Hrvatska dugi niz stoljeća politički bila razjedinjena i budući da hrvatski jezik nije bio jedinstven sve do ilirskoga pokreta, latinski je često Hrvatima služio kao obrana od raznih osvajača i njihovih nacionalnih jezika koje su željeli uvesti kao službene (npr. mađarski, njemački, talijanski jezik).

Dakle, poznavanje ne samo književnosti hrvatskoga latiniteta, nego i dobro znanje latinskoga jezika, nešto je bez čega se ne može proučavati hrvatska povijest, kultura i baština. Na te činjenice treba današnje generacije stalno podsjećati i treba im ukazivati na njihovu važnost pa će se vjerujem neki i zainteresirati za to područje i početi ga proučavati.

Gdje je bilo Vaše prvo zaposlenje u struci i kakav je dojam ono ostavilo na Vas?

Zaposlila sam se na 2. godini studija, uz posebno dopuštenje Ministarstva obrazovanja, kao profesor latinskoga i grčkoga jezika u Osnovnoj školi Otona Ivekovića u Kustošiji. Imala sam dvadeset godina, bilo je to za vrijeme Domovinskoga rata, česte su bile zračne uzbune, a škola nije imala sklonište pa smo se snalazili po okolnim kućama. Svaki dan dobivali smo raspored podruma po razredima. U školu je baš tih godina uveden latinski jezik od 5. i grčki jezik od 7. razreda. Odaziv je bio dosta dobar, premda je opterećenje za učenike bilo znatno – 3 sata latinskoga tjedno, a od 7. razreda još i 3 sata grčkoga, znači 6 sati tjedno više. To su bile moje prve generacije, a i ja sam njima bila prvi dodir s antikom i klasičnim jezicima. Definitivno, bez obzira na ratne (ne)prilike, jedno od najljepših radnih mjesta: sjajna zbornica i kolege, draga i pristojna djeca i njihovi roditelji. Možda pomalo idealiziram, ali svakako bih to opet ponovila. Nakon što sam diplomirala, dobila sam posao u Klasičnoj gimnaziji, školi koju sam nekoć pohađala. Tamo sam naslijedila profesoricu Lopinu, svoju nekadašnju profesoricu grčkoga jezika. Bilo je malo neobično doći u zbornicu i sjediti na mjestu profesorice Lopine, kraj svojih bivših nastavnika, a sad kolega. Maturanti kojima sam predavala bili su samo 5-6 godina mlađi od mene pa je svakako bio izazov održati mir i postaviti se kao autoritet. Ipak, i danas mi se većina njih javi kad me sretnu na ulici.

Foto: privatna arhiva; Tamara Tvrtković

Predavali ste na nekoliko zagrebačkih fakulteta, a trenutačno ste zaposleni na Fakultetu hrvatskih studija, na Odsjeku za hrvatski latinitet. Koje ste sve kolegije predavali, na kojim studijskim razinama i na kojim fakultetima? Kakvo je Vaše iskustvo rada na Fakultetu hrvatskih studija te koje vrijednosti i kvalitete nastojite prenijeti svojim studentima?

Na Hrvatskim studijima, danas FHS, počela sam predavati nedugo nakon njihova osnutka, davne 1997. godine, najprije kao vanjska suradnica, a zatim i kao stalni zaposlenik. Po osnutku Hrvatski studiji nisu imali vlastiti prostor, nego su bili smješteni u Pučkom otvorenom učilištu. Tamo smo predavali u najrazličitijim prostorima, od podrumskih prostorija do velikih učionica amfiteatralnoga oblika u kojima bi vas vrat zabolio od gledanja u studente u zadnjim redovima. Referada je bila smještena u prostoru ispod stepenica, no uvijek je, bez obzira na neadekvatni smještaj, sve funkcioniralo u najboljem redu. Na Hrvatske studije došla sam zahvaljujući danas nažalost pokojnom prof. dr. sc. Pavlu Knezoviću. Na početku sam predavala latinski jezik koji je bio opći predmet za sve studijske smjerove jer tada studija latinskoga jezika nije niti bio. Izuzetnim zalaganjem prof. Knezovića 2006. godine najprije je osnovan preddiplomski studij latinskoga jezika, a zatim i diplomski studij hrvatskoga latiniteta. Preddiplomski studij bio je zamišljen tako da se njegovim završetkom usvoje sva znanja vezana uz gramatiku i književnost klasičnoga latiniteta, a diplomski studij kao nadogradnja u vidu proširivanja znanja s područja hrvatskoga i europskoga srednjovjekovnoga i pogotovo novovjekovnoga latiniteta. Od početka sam sudjelovala u kreiranju toga studija i kolegija koje i danas predajem. Oni se tiču proučavanja stila i stilskih obilježja na proznim i pjesničkim tekstovima klasičnih rimskih autora i pregled hrvatskoga latiniteta novovjekovnoga razdoblja. O entuzijazmu koji nas je sve (profesore, ali i studente) tada bio obuzeo, najbolje govori činjenica da je naša prva generacija bakalaureata čekala čitavu godinu kako bi mogla upisati diplomski studij. Naime, zbog administrativne procedure, diplomski studij hrvatskoga latiniteta nije bio akreditiran na vrijeme kako bi ga naši studenti odmah bez prekida mogli upisati, ali oni su, gotovo bez iznimke, odlučili žrtvovati cijelu godinu (što zasigurno mladim ljudima nije bilo lako) i čekali kako bi mogli nastaviti studirati baš na našem studiju. Dok sam bila vanjska suradnica Hrvatskih studija, paralelno sam bila stalno zaposlena na Hrvatskom institutu za povijest na Odjelu za latinističku historiografiju. Taj spoj znanstvenoga i nastavnoga rada bio mi je uvijek jako bitan. Smatram, naime, da je uz osobni znanstveni doprinos svakoga pojedinca, jako važno prenositi svoja znanja i ljubav prema struci na mlađe naraštaje. Ujedno čovjeku, što postaje stariji, biva sve važnijim biti u doticaju s mladim ljudima i njihovim svježim, novim razmišljanjima. Tu se, dakle, radi o interakciji, međusobnom poštivanju i obostranom utjecaju jednih na druge, što je zapravo i bit obrazovnoga procesa.

Osim što se bavite znanstveno-nastavnim radom, Vi ste također i glavna urednica znanstvenoga časopisa. Recite nam, koja je razvojna misija, koje znanstvenike okuplja te koja polja pokriva časopis Latina et Graeca?

Časopis Latina et Graeca izlazi gotovo neprekinuto 45 godina i u tom je periodu izašlo 40 brojeva u starom nizu, a krajem ove godine će izaći i 40. broj u novom nizu. Biti na čelu časopisa s takvom tradicijom i reputacijom velika je čast i odgovornost, ali i veliko zadovoljstvo i ponos, pogotovo za mene koja sam uz taj časopis odrastala, a uz njega i zavoljela svoju struku. Naravno, bez mojih dragih kolega suurednika vođenje časopisa bilo bi jako otežano, ali ne i nemoguće. Budući da se radi o jedinom časopisu na području Hrvatske koji objavljuje teme vezane uz klasične jezike, antičku kulturu i civilizaciju, a ujedno i cjelokupnu hrvatsku baštinu na latinskom vezanu uz naslijeđe antike, časopis uz usko znanstveni dio, gdje se radovi kategoriziraju u dvostruko slijepim recenzijama, a sadržava i popularni dio. U njemu se kroz različite rubrike objavljuju radovi koji predstavljaju klasično-filološke teme općega karaktera ili one vezane uz nastavu klasičnih jezika, a ujedno su u tom dijelu popraćenih i događaji vezani uz struku i prikazana su nova izdanja domaće i strane literature. Posebno sam sretna što u znanstvenom dijelu časopisa objavljujemo i radove mladih, tek diplomiranih kolegica i kolega kojima je to prva prilika za znanstveni izlazaka u javnost.

Na koliko ste znanstvenih projekata do sada sudjelovali i kakva su bila Vaša iskustva sudjelovanja i rada na njima? Što nam možete reći o planovima rada i mogućim novim projektima na Odsjeku za hrvatski latinitet?

Sudjelovala sam na više projekata koje su financirali Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Hrvatska zaklada za znanost i Sveučilište u Zagrebu. Iskustva su bila dobra je sam imala sreću da su projekti bili vrlo zanimljivi, da su voditelji tih projekata bili vrsni stručnjaci i da sam uvijek dobro surađivala s kolegicama i kolegama. U okviru projekata najviše sam se bavila rukopisima hrvatskih latinista, njihovom transkripcijom i analizom, digitalizacijom i izdavanjem građe te prijevodima s latinskoga na hrvatski jezik. Na taj je način građa koja je bila neistražena i neobjavljena, postala dostupna svim zainteresiranim znanstvenicima, ali i široj javnosti. Moji planovi na Odsjeku za hrvatski latinitet su bili vezani uz studente. Studenti su proteklih godina bili u prilici transkribirati tekstove iz rukopisa, prevoditi i/ili komentirati djela klasičnih autora, popularizirati hrvatski latinitet, sudjelovati na znanstvenim skupovima i radionicama. Nažalost, budući da je već dvije godine zaustavljen upis na preddiplomski studij latinskoga jezika, a Odsjek za hrvatski latinitet više ne postoji, bez studenata daljnja realizacija planova nema nekoga smisla. Što se mojih osobnih planova tiče i dalje ću se baviti znanstvenim radom na polju hrvatskoga latiniteta. Trenutno radim na rukopisu pjesama manje poznatoga dubrovačkoga pjesnika iz 17. stoljeća, Frana Gundulića. Ujedno nastojim i oko popularizacije hrvatskoga latiniteta. Tako ću u svibnju sudjelovati u organizaciji i realizaciji šetnje uz stručno vodstvo po ulicama u užem centru Zagreba posvećenim hrvatskim latinistima. Prilikom šetnje bit će moguće saznati zašto i po kome su ime dobili npr. Đorđićeva ili Katančićeva ulica. Ideja i planova uvijek ima, a kao i u svemu ostalom, dio njih će se uspjeti i ostvariti.

Smatrate li da su istraživanja o utjecajnim hrvatskim latinistima i pisanoj baštini na latinskom jeziku dovoljno zastupljena u suvremenoj hrvatskoj znanosti? Ako nisu, zašto?

Govoreći iz perspektive vlastite struke, zasigurno nisu. Više je razloga za to. Iako su mnogi uvjereni da znaju latinski, nakon što su ga učili dvije godine u gimnaziji, mali je broj ljudi koji stvarno može stručno obraditi neki tekst. Tekstova je velik broj, iz različitih su razdoblja različitih opsega i različitih sadržaja. Sve to otežava i usporava posao pa su za većinu tekstova potrebni mjeseci rada, što dakako nije vidljivo kad je knjiga dovršena. Trebalo bi više timski djelovati i raditi, više uključivati mlade ljude u te poslove – to naravno podrazumijeva i njihovo mentoriranje. No, nije sve tako crno. U zadnjih dvadesetak godina izdano je jako mnogo tekstova iz područja hrvatskoga latiniteta, napisano mnogo kvalifikacijskih, znanstvenih i stručnih radova o tim temama, tako da možemo zaključiti da situacija ipak nije loša. No, uvijek treba težiti tome da bude i bolja.

Koje odlike i znanja trebaju “krasiti” dobroga klasičnoga filologa? Što akademska zajednica očekuje od osobe koja se u Hrvatskoj bavi klasičnom filologijom?

Preciznost, akribija, samodisciplina, puno truda i dobar vid (ili dobre naočale). Jednom riječju: rad, rad i samo rad.

Filološki rad, pogotovo na rukopisima, može se usporediti s filigranskim zanatom ili, modernije shvaćeno, s forenzičkom kriminalistikom. U svim tim zanimanjima do krajnjega proizvoda, odnosno rješenja dolazi se slaganjem djelića slagalice koji tvore završnu, gotovu sliku. Svaki dio zasebno ne vrijedi ništa, a slika bez jednoga dijela nije cjelokupna. Jednako kao što se finim nizanjem žica od srebra ili zlata dobiva narukvica ili ogrlica ili kao što se pažljivim slaganjem kosti otkriva identitet žrtve nekoga zločina, tako i dešifriranjem rukopisa i značenja riječi dolazimo do teksta koji nosi neku poruku.

Ponekad mi se čini da ne samo javnost, nego i akademska zajednica od klasičnih filologa ne očekuje ništa ili jako malo. Studiji latinskoga i grčkoga jezika gase se jer su “neatraktivni”, dakle imaju malo studenata, filološki projekti vrlo se oskudno financiraju, jer su “neprofitabilni”, dakle nose malo novaca. Po mojem mišljenju, klasičnu filologiju niti ne treba upisivati puno studenata, niti ona mora nositi puno novaca. Ali mora postojati jer ako ne budemo imali stručnjake na tom području, a to se već dešava, dogodit će se, dopustite da opet spomenem Cicerona, da “mnogobrojne knjige, riječi mudraca i starina puna primjera ostanu skriveni tminom”, jer ih nema tko otkriti i iznijeti na svjetlo javnosti.

Koji je najbolji savjet koji Vam je u životu netko dao?

Homo bonus semper tiro. – Dobar čovjek uvijek je početnik. Što se tiče struke, svakom tekstu, svakom rukopisu pristupam kao početnik. Svaki je rukopis drugačiji, nosi neku novost u odnosu na prethodne i niti jedan se ne može obraditi na isti način. U tome i jest izazov i teškoća, ali i ljepota mojega posla. I svemu ostalom u životu treba pristupati znatiželjno, s interesom i optimizmom. Oprezno, ali hrabro. Kao početnik, ali koristeći stečeno iskustvo. S poštovanjem, ali čvrsto i odlučno. Nije uvijek lako sve to postići, ali valja se truditi.

Što biste za kraj poručili, odnosno koje biste savjete dali svim mladim ljudima koji se žele “otisnuti” u svijet znanosti?

Znanosti trebate pristupati ozbiljno i odgovorno, pravi rezultati se ne mogu postići na brzinu, instant priručnici za pojedine struke ne služe stjecanju znanja. Nemojte odustajati od učenja i studiranja zato što vam se čini teškim. Studij i treba biti težak, u njega treba uložiti mnogo truda, čak i muke, pa će na kraju i plod svega toga biti slađi. Zvuči prilično banalno, ali nema drugoga puta. U ovo, u svakom pogledu neizvjesno doba, vrlo je teško davati savjete iza kojih čovjek može čvrsto stajati. Prije sam studentima uvijek govorila da će, ako su dobri, vrijedni i vole to što studiraju, sigurno brzo naći posao i da ne moraju brinuti. Danas to ne mogu više sa sigurnošću tvrditi i ta me činjenica, priznajem, pomalo plaši i čine me prilično nesretnom. Ipak, taj je problem mnogo širi i globalnoga je karaktera pa vjerujem da će se ipak s vremenom pronaći neko, kakvo-takvo rješenje. Dotad, nemojte biti malodušni i prepustiti se rezignaciji, nego pokušajte što bolje iskoristiti prilike koje vam se pružaju.

Foto: privatna arhiva; Tamara Tvrtković

Pet brzopoteznih pitanja:

  1. Volim čitati… krimiće.
  2. Za mene je znanost… scientia.
  3. Tri riječi koje me najbolje opisuju kao osobu su… (pre)brižna, odgovorna, control – freak jednom riječju naporna (pitajte moju djecu).
  4. U slobodno vrijeme zanima me… sve za ljubav što treba je žena, čovjek i more … i mala kuća od soli na obali.
  5. Svojim studentima uvijek kažem… ne odustajte od onoga što ste započeli.

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *