Udruga studenata Studia Croatica otvorila je u sklopu projekta “Razgovori ugodni” novu sekciju baziranu na intervjuima pod nazivom “Razgovori sa znanstvenicima”. Cilj i svrha te sekcije su prikazati i približiti relevantne hrvatske znanstvenike zainteresiranoj publici, sastavljenoj većinom od studenata, ne samo kao uspješne u znanstvenom svijetu, nego i kao nastavnike, pedagoge, ali prije svega kao obične ljude, koji su svojim marljivim radom i bezuvjetnim trudom postigli sve ono po čemu su danas toliko poznati u akademskom svijetu i zbog čega mogu biti svojevrstan uzor mladima, koji iz njihovih životnih priča mogu učiti. Tako intervjui prate njihove uspone od njihovih samih početaka, točnije studijskih dana, pa sve do danas. Intervju s jednom od takvih znanstvenica, prof. dr. sc. Zdenkom Janeković Rőmer, provela je Monika Jerković, članica Udruge i voditeljica Čitateljskoga kluba studenata Fakulteta hrvatskih studija.
Vaše studijske dane obilježili su studiji povijesti i komparativne književnosti. Zašto ste upisali upravo ta dva studija i kako ste se na koncu odlučili za daljnje bavljenje isključivo poviješću?
Moj izbor studija bio je racionalan, temeljen na procjeni vlastitih želja i sposobnosti. Bila sam učenica Klasične gimnazije u Zagrebu, usmjerena prema učenju jezika i humanističkih disciplina. Odrasla sam u kući punoj knjiga, u obitelji u kojoj se razgovaralo o znanosti, umjetnosti i povijesti, uz oca, prirodoznanstvenika, ali i erudita na mnogim područjima, majku i dvije sestre. No, nisam bila od onih koji su „oduvijek znali“ da će studirati povijest. Zanimale su me mnoge stvari i mnogočime sam se bavila, a jedna od važnih stvari bilo mi je solo pjevanje. Kao maturantica, razmišljala sam što studirati. Moj otac me je pokušavao oduševiti za svoj izbor, kemiju, ali to nije bio moj izbor, kao ni ostale prirodne znanosti, iako im se divim, posebno fizici.
Htjela sam da moj predmet studiranja bude znanost jer sam osjećala istraživačku znatiželju u sebi. Htjela sam da ta znanost bude temeljena i sveobuhvatna. Nešto usko i primijenjeno nije mi bilo dovoljno. Među humanističkim znanostima tu sveobuhvatnost, istovremeno i konkretnost, nudila mi je samo povijest.
To što je sve povijest, za mene je bilo neodoljivo privlačno i osjećala sam da je upravo to za mene. Povijest proučava ljudsko postojanje, ona nam govori tko smo, na čemu stojimo, tko su bili naši preci, što je njihovoga u nama. To je bila promišljena odluka, koju sam poslije potvrdila, i radujem se što sam je tada donijela. Komparativnu književnost izabrala sam na drugačiji način. Razmišljala sam i o latinskom, grčkom i filozofiji, a moja majka me je pokušavala usmjeriti prema studiju engleskog i francuskog. Ali, ja sam pasionirano čitala od svoje četvrte godine. Kad je moja draga i vrsna gimnazijska profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, Đurica Vinja, govorila da sada moramo čitati jer za to više nećemo imati vremena kad počnemo studirati, mene je hvatala jeza. Odlučila sam da se to meni neće dogoditi – upisala sam književnost kako bih osigurala svoje čitanje. I to se pokazalo kao pun pogodak. Da odgovorim na posljednje potpitanje, kad završite dva studija, morate se profesionalno opredijeliti za jedan, a to je za mene od početka bila povijest. No, u svom radu uvijek spajam jedno i drugo.
Tema Vašega magistarskoga, a na koncu i doktorskoga rada povezana je sa srednjovjekovnim Dubrovnikom. Zašto baš Dubrovnik u srednjemu vijeku? Odakle fascinacija tim područjem istraživanja?
Povijest Dubrovnika osobita je i fascinantna već od ranoga srednjega vijeka, no ja nisam u Dubrovnik došla zbog te fascinacije. Čitajući različitu povijesnu literaturu, shvatila sam da je medievistika, istina, najzahtjevnija, jer podrazumijeva mnoga znanja da bi se uopće moglo pristupiti istraživanju, ali istovremeno i metodološki najsnažnija, avangardna, interdisciplinarna i sveobuhvatna. Meni je metodološki aspekt naše discipline veoma važan, a upravo je medievistika bila ta koja je krčila nove puteve u historiografiji. Od druge godine studija počela sam se intenzivnije baviti srednjovjekovnom poviješću.
Srednji vijek nije neko udaljeno, strano razdoblje, mrtva baština. To fascinantno, mlado, propulzivno društvo, utemeljeno na rimskoj baštini i kršćanstvu, a istovremeno bogato inovacijama i reformama koje zrače do danas, naše je ishodište. U njemu smo usidreni i sve što je došlo kasnije, može se razumjeti samo počevši od srednjovjekovnih korijena. Sveobuhvatno poniranje u život i duhovnost srednjovjekovlja na tragu je odgovora na pitanja o prvim i posljednjim stvarima. Ono pomaže razriješiti naše dvojbe o postojanju, smislu, svrsi i biti čovjeka, o identitetu i počecima. Takvo nas istraživanje približava potpunijem razumijevanju vlastite ljudskosti u vremenu.
Tu dolazimo do moga izbora Dubrovnika – odgovor je ustvari jednostavan, a odabir racionalan. Državni arhiv u Dubrovniku najbolje je mjesto za istraživanje srednjovjekovne povijesti. On mi je svojim bogatstvom i raznolikošću omogućio da ostvarim ono što sam htjela: obilje izvora, koji će me približiti različitim vidovima života u srednjemu vijeku, ne samo političkim događajima, nego svemu onomu što čini život srednjovjekovnoga čovjeka. S tom željom u vidu, odgodila sam početak rada na svojoj doktorskoj disertaciji jer je tada Dubrovnik bio pod okupacijom. Bilo je svakakvih komentara okoline na takvu moju odluku, no ja sam bila ustrajna u tome. Nisam htjela početi nešto drugo, što me nije toliko privlačilo. Počela sam istraživati za doktorsku disertaciju u rano proljeće 1993. godine, u čitaonici arhiva u palači Sponza, zatrpanoj vrećama pijeska, u vrijeme uzbuna, još uvijek okupirane Bosanke, u opustjelom gradu.
Trenutno ste zaposleni kao znanstvena savjetnica u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku. Što točno podrazumijeva Vaš rad tamo? Možete li nam ukratko opisati kako izgleda jedan Vaš uobičajeni radni dan?
Na pitanje o mom radnom danu jednostavno je odgovoriti. Uz nekoliko pauza, radim čitav dan, kako se kaže, petkom i svetkom. Radoholičarka sam i to u mjeri da to moram suzbijati. Najveći dio moga posla u Zavodu posvećen je znanstvenom istraživanju – čitanju i transkribiranju izvora, čitanju tuđih radova, interpretaciji, pisanju. Naš Zavod je i nakladnički aktivan, pa i tu ima posla za mene – recenzije, uređivanje članaka i knjiga. I niz drugih poslova vezan je uz Zavod i kolege – razmjena mišljenja, okrugli stolovi, radionice, suradnja s drugim dubrovačkim, hrvatskim i stranim institucijama. Vrlo sam zauzeta i kao voditeljica projekta “INTRADA”: Tradicionalizam i inovacije u Dubrovniku od srednjeg vijeka do devetnaestog stoljeća, kojemu je matičan moj Zavod – svi smo članovi projekta, a osim nas, tu su i kolege iz drugih institucija: Sveučilišta u Dubrovniku, Hrvatskog instituta za povijest i Hrvatskog katoličkog sveučilišta; sveukupno nas je 16. Mi u Zavodu smo mala znanstvena zajednica, u kojoj se međusobno podržavamo, u kojoj svatko ima svoj potreban prostor i slobodu, i ta komplementarnost stvara sinergiju, tako da smo prepoznati kao vrlo aktivna i plodna oaza povijesne znanosti.
Predavali ste na nekoliko sveučilišta u Hrvatskoj. Koje kolegije i na kojim sveučilištima? Koje vrijednosti kroz svoj rad nastojite prenijeti svojim studentima?
Profesionalnu karijeru započela sam na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Zagrebu. Počela sam predavati još kao asistentica. Prvi predmet koji sam predavala, bile su Pomoćne povijesne znanosti, a na sposobnosti za to zahvaljujem Jakovu Stipišiću, koji je nas entuzijaste za to područje poučavao u HAZU. Potom sam predavala Povijest Dubrovnika, Hrvatsku povijest u razvijenom i kasnom srednjem vijeku i Uvod u znanost o povijesti. Tu je bio i niz izbornih kolegija iz srednjovjekovne povijesti, koje sam svake godine mijenjala. Bila sam i voditeljica poslijediplomskog, tada magistarskog studija, i predavala predmete Hrvatska povijest u srednjem vijeku, Latinska paleografija i Historiografija i teorije znanosti o povijesti. Na Filozofskom fakultetu radila sam 18 godina. Tijekom toga vremena pomagala sam i drugim sveučilištima. Predavala sam na poslijediplomskom studiju istočno jadranske obale na IUC-u u Dubrovniku. Nekoliko prvih godina postojanja studija povijesti u Puli (1995. – 1999.), ondje sam predavala Hrvatsku povijest razvijenog i kasnog srednjeg vijeka i Pomoćne povijesne znanosti. Najviše me motivirala ljubav prema Istri, odakle potječem po majci i njezinoj obitelji Sironić, i bilo mi je stalo do razvoja takve institucije na tom području. Tog se iskustva rado sjećam jer je sve odisalo entuzijazmom i kod profesora, i kod studenata. S nekima od tadašnjih pulskih studenata kasnije se razvila suradnja, pa i prijateljstvo. Neko vrijeme surađivala sam i s osječkim doktorskim studijem Književnost i kulturni identitet, a moj kolegij zvao se Književnost i stvarnost u hrvatskom srednjovjekovlju i renesansi. Nakon odlaska s Filozofskog fakulteta 2004. godine, držala sam predavanja na nekim njegovim doktorskim studijima – komparativnoj književnosti, kroatistici, povijesti umjetnosti. Što se tiče Odsjeka za povijest, surađivala sam na doktorskom studiju o ranom novovjekovlju. Niz godina predavala sam na doktorskom studiju Povijest stanovništva, Sveučilišta u Zagrebu, Sveučilišta u Dubrovniku i Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, predmete Povijesna antropologija i Srednjovjekovna društva i stanovništvo.
Posebno drage uspomene čuvam na Dubrovačku medievističku radionicu, koju sam, zajedno s Nellom Lonza, vodila od 1993. do 1998. godine, pri Međunarodnom središtu hrvatskih sveučilišta u Dubrovniku, kojim je tada ravnala Ivana Burđelez. Program smo kreirale same, a sastojao se od predavanja profesora iz Hrvatske i inozemstva, čitanja i istraživanja arhivske građe, i terenske nastave po dubrovačkom području. Taj poseban način rada okupio je oko mene jednu grupu studenata, s kojima sam kasnije i institucionalno surađivala, i danas su oni zapaženi i plodni znanstvenici. Predavanja sam držala i u inozemstvu, na Otto-Friedrich-Universität Bamberg, na doktorskom studiju u Center for Mediterranean Studies, University of California, Los Angeles. Od 2011. godine vanjski sam suradnik na studiju povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.
Veseli me što, iako u mnogo manjem obimu nego prije, mogu biti profesorica jer volim taj posao. Volim kontakt s mladim ljudima, koje zanima povijest. Profesorski posao zahtijeva više širine i drugačija znanja pa povratno pozitivno utječe i na istraživački rad, kod mene dominantan. Na HKS-u me oduševljava divno ozračje, jedno posebno zajedništvo, međusobno prihvaćanje, potpomaganje i solidarnost. Ondje je svatko prije svega gledan kao čovjek – studenti, nastavnici i svi ostali djelatnici.
Koje vrijednosti želim prenijeti studentima?
Glavni cilj profesorskoga rada je prenijeti znanje. Znanje je važno. Važne su i vještine na koje današnje obrazovanje stavlja naglasak, no vještine ne znače ništa, ako nema znanja na kojem bi se one primjenjivale. Uz vrijednost i važnost znanja, studentima želim pokazati da je povijest važna i da ima smisao, da je vrijedno poznavati temelje našega identiteta. Posebno im želim usaditi vrijednost i važnost svakodnevnoga rada – bez toga se ništa ne može postići. I na kraju ili na početku, želim im prenijeti vrijednost ljudskosti, ljubaznosti, učenja jednih od drugih, vrijednost ljudske komunikacije, koja nadilazi dobne i druge granice. Kroz desetljeća profesorskoga rada i ja sam učila i napredovala, i mogu reći da je prvo i najvažnije biti čovjek, i sada na tome temeljim svoj profesorski autoritet. Svoje osobne vrijednosti ne namećem, ali ih svjedočim, nadam se.
Na koliko ste znanstvenih projekata do sada sudjelovali i kakva su Vaša iskustva rada na njima? Smatrate li sudjelovanje na tim projektima korisnim za znanstvenike? Zašto?
Bilo bi preopširno da ih poimence nabrajam – bilo ih je do sada 12, od toga 8 pri nadležnom hrvatskom ministarstvu i Hrvatskoj zakladi za znanost, a četiri u inozemstvu (Central European University; Institut für Geschichte der Juden in Österreich; Centro Italiano di storia sanitaria ed ospedaliera del Veneto; Princeton University i Cambridge University). Najdraži su mi bili projekti na mom Zavodu, u kojima redovito sudjelujem od 2007. godine. Jedan od njih i sama sada vodim. Od inozemnih projekata posebno lijepa sjećanja imam na onaj u Budimpešti, pod vodstvom Jánosa Baka te na suradnju sa sveučilištem u Princetonu. Kroz sudjelovanje u projektima sam napredovala, mnogo naučila, istraživala, stvarala i objavljivala, upoznavala strane povjesničare i istraživačke centre. Vidim veliku korist od projekata koji okupljaju znanstvenike s različitih područja, institucija i zemalja oko jedne istraživačke teme. To je višestruko plodan način rada. Međutim, situaciju kakva je trenutno u Hrvatskoj na snazi, to jest da projekti zamjenjuju programe pojedinih istraživačkih institucija, ne smatram najboljim rješenjem. Po mome mišljenju, programi bi trebali biti temelj znanstvenoga rada institucija, a projekti dodatak.
U profesionalnom smislu, smatrate li da se Vaše ljubavi prema književnosti i povijesti na neki način isprepliću?
Te su dvije discipline bliske i isprepliću se na mnogo razina. Prije svega, sve je povijest i sve je povijesno, pa tako i umjetnička djela. Književnost nastaje u povijesnom kontekstu i njezini su autori ljudi svoga vremena. Znanost o književnosti kretala se različitim smjerovima, koji su se često mimoilazili s poviješću, no neminovno se vraćala povijesti kao okviru koji omogućuje bolje razumijevanje elemenata književnoga djela. S druge strane, povijest s književnošću dijeli medij, odnosno narativne forme. Jedna od dobrih i plodnih posljedica lingvističkoga obrata i literarnih teorija je da je povijest na novi način počela obraćati pozornost tekstu. Sve je to baš na mojoj znanstveničkoj frekvenciji. Kombinacija povijesti i književnosti pokazala se izvrsnom za mene jer se one nadopunjavaju na način kao stvoren za moje afinitete. Od početka sam u svom radu povezivala povijest i književnost, počevši od samih izvora do njegovanja stila pisanja. Književna djela znala sam razumjeti i kao povijesni izvor, i razlučiti umjetničko od stvarnog, a isto sam tako znala u povijesnim izvorima razabrati literarnost i formu. Mene je prije svega zanimala zbilja, potraga za istinom u povijesti, ali i književnost je dio te zbilje, koji je odražava kroz doživljaj i iskaz autora. Zato u procesu interpretacije uvijek imam na umu pitanje gdje je granica između povijesno uvjetovanog, stvarnog i onog neponovljivog umjetničkog i osobnog. Što se tiče pisanja, to doista volim i nastojala sam njegovati literarnost u svom stilu. Htjela sam pisati tako da moj diskurs ima estetsku vrijednost, a da pritom ne prelazim na područje fikcije.
Koja je najkonstruktivnija kritika koju ste tijekom godina dobili na Vaš rad i u kolikoj Vam je mjeri ona promijenila život? Smatrate li pogrešnim što mladi znanstvenici danas često bježe od ili se groze kritika?
Moram priznati da sam tijekom desetljeća svoga rada dobivala više podrške i pohvala, nego kritika. Dobila sam i više cijenjenih nagrada. Najvećom potvrdom i priznanjem smatram poštovanje moga rada kod mlađih kolega, a to se iskazuje i u priličnoj citiranosti. Mnogo sam toga tijekom karijere postizala sama, ali je u svakoj fazi moga profesionalnoga života bilo ljudi čija je pomoć bila presudna. Na mom zapošljavanju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu zahvaljujem pokojnom akademiku Tomislavu Raukaru. Novu priliku, za radno mjesto kakvo se samo poželjeti može, u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, dao mi je pokojni akademik Nenad Vekarić, i time učinio najveću pozitivnu revoluciju u mom profesionalnom životu. Bilo je tu još mnogo ljudi, mojih gimnazijskih i fakultetskih profesora, koji su mi ukazivali na dobre i loše strane mojih radova i, još važnije, davali mi smjernice kamo i kako ići.
Jedne kritike dobro se sjećam, a uputila mi ju je moja draga profesorica Mirjana Gross na moju recenziju jedne strane knjige. Nakon njezinih primjedbi nekoliko sam dana plakala. Eto, mogu reći da me je njezina kritika odvratila od nekritičkoga oduševljenja historiografskim bestselerima, odnosno nekim „domišljanjima“ i „nadogradnjama“ stvarnosti u njima. Nakon te epizode mojega „natapanja jastuka“, profesorica mi je i dalje pomagala savjetima, osobito što se tiče metodološke i teoretske problematike discipline, u čemu je ona bila pionir u hrvatskoj historiografiji, a ja vrlo zainteresirana učenica. Profesorica Nada Klaić, koju mnogi danas nazivaju kontroverznom, meni je bila jako draga. Ona mi nije izravno pomagala, ali je njezina strast prema istraživanju izvora zahvatila i mene. U arhivskom radu najviše mi je pomagao pokojni dr. sc. Josip Lučić. Ne sjećam se da mi je ikada uputio neku kritiku, a dobro se sjećam njegove nesebične pomoći i uputa u počecima moga arhivskoga rada. Njega smatram mentorom moje doktorske disertacije, iako formalno to nije bio. Moj rad je s osobitom pažnjom pratio Bariša Krekić, nedavno preminuli profesor UCLA. U njegovim brojnim pismima kroz desetljeća postojala je ravnoteža između kritike i pohvala. Njegova kritika, uvijek tako fina i dobrohotna, najviše se ticala mojih početničkih krivih čitanja i nepoznavanja pojedinih dokumenata. Nesebično mi je davao dokumente i signature, kao i dr. Lučić. Dobivala sam i pisma cijenjenoga slovenskoga povjesničara Ignacija Vojea, no od njega su stizale samo pohvale. Mnogo sam naučila i tijekom svojih istraživačkih boravaka u Beču, Budimpešti i Göttingenu. Među mnogima koji su mi tamo pomogli, ne toliko kritikom koliko poukom, istaknula bih profesora Michaela Mitterauera sa Sveučilišta u Beču i profesora Jánosa Baka iz Budimpešte. Na kraju, u dobrohotnoj kritici prednjače moji kolege iz Zavoda. Mi njegujemo običaj koji zovemo „zločesto čitanje“. To „zločesto čitanje“ ustvari je vrlo pažljivo i dobrohotno čitanje, kojim jedni druge upozoravamo na greške, potrebne nadopune i slično. To podrazumijeva da se kaže sve, bez ustezanja, i shvati kao pomoć, bez „obješenih nosova“. Volim poslušati i savjete lektora. Laskam si da dosta dobro poznajem hrvatski jezik i da sam odnjegovala svoj stil, ali o jeziku se uvijek može nešto novo naučiti.
Što se tiče općenitoga stanja historiografske kritike u Hrvatskoj, mislim da je najveći problem što smo mala sredina i svi se poznajemo, pa imamo obzira jedni prema drugima. Osobno, stroža sam kao profesorica ili kao recenzent, kada nečiji rad mogu svojim primjedbama i savjetima popraviti. U objavljenim radovima i djelima tražim ono dobro, vrijedno za znanstvenu zajednicu, a ako je nešto izrazito loše, neću to prešutjeti i napisat ću bez ustezanja da nije za objavljivanje ili da je nužna obimna prerada. Preporučujem studentima i mlađim kolegama da kritiku shvate kao učenje i dobrodošlu pomoć, osim, dakako, one koja je motivirana drugim, izvanstručnim kriterijima.
U koje sve zamke mladi znanstvenici mogu upasti tijekom svojih istraživanja? I treba li ih takvo što obeshrabriti?
Moguće su svakakve zamke, stranputice i lutanja. Toga se ne treba bojati ni odustajati zbog toga – sve je to dio učenja. Kad sam počela raditi na svom magistarskom radu, nažalost bez mentorske pomoći, nakon šest mjeseci rada sve do tada napisano bacila sam u smeće i krenula ispočetka. Nismo se rodili kao veliki stručnjaci, nego to postajemo dugotrajnim ustrajnim radom, pokušajima i pogreškama. Najvažnije je uporno raditi i biti temeljit. Mnogo čitati i učiti od drugih kako raditi, i kako ne raditi. Često svojstvo mladosti je uvjerenje da ono otprije ne valja i da historiografija počinje od nas. To bi bilo pametno preskočiti jer se zbog toga gubi vrijeme prije nego se ipak shvati da stojimo na nečijim ramenima. To vrijedi za sve discipline, a za povijest posebno jer ona je izrazito referencijalna disciplina. Također mislim da treba izbjegavati liniju manjega otpora u radu. To se često može primijetiti kod odabira izvora na kojima je lakše raditi, za koje nisu potrebna različita znanja oko kojih se treba pomučiti, a isto tako i u izbjegavanju arhivskoga rada.
Što novoga možemo donijeti pukim reinterpretacijama već postojeće literature i historiografskih teza? Arhivski rad i općenito rad na dokumentima vadi nas iz toga začaranoga kruga i omogućuje nam vlastiti uvid, a time i vlastitu, svježu, inovativnu interpretaciju. Vrlo je važno početi raditi u arhivu od početka karijere jer se u protivnom često događa da se „imam vremena“ pretvori u nikada. Preporučila bih još nešto – treba pratiti razvoj same znanosti, njezine metodologije i teorije. To nam svima treba biti trajan interes, kako bismo poznavali svoju disciplinu i ne bismo se pretvorili u pozitivističke antikvare. Međutim, iskustvo mi pokazuje da je zamka u upadanju u određeni teoretski smjer na način da se tomu sve prilagođava i da se iz toga okvira ne može izaći. Dobro je imati uzore, ali ne i gurue. Svemu treba pristupati kritički.
Smatrate li da su istraživanja o srednjovjekovnom Dubrovniku ili povijesti Dubrovnika i Dubrovačke Republike općenito danas dovoljno zastupljena u hrvatskoj znanosti? Zašto?
Relativno gledajući, s obzirom na mnoge druge zapuštene teme, jesu. Literatura o povijesti Dubrovnika i Dubrovačke Republike je ogromna. Zavod u kojemu sam zaposlena, koji u svojim raznim inačicama postoji od 1949. godine – i njegov je rad uvelike pridonio dubrovačkoj historiografiji. Zavod nije samo istraživačka jedinica, nego i izdavač – iza te institucije stoje stotine knjiga i časopis Anali, koji izlazi od njezina osnutka, a od 1997. godine Zavod izdaje i časopis na engleskom jeziku Dubrovnik annals. Dakle, mnogo je toga istraženo, ali je mnogo i rupa. Najveći je naglasak u istraživanjima bio na politici i pravu, gospodarstvu, pomorstvu, odnosima sa zaleđem, a mnoge druge teme tek su donekle otvorene. Prilično me smeta što se dubrovačka povijest unutar hrvatske historiografije često neznalački svrstava u kategoriju zavičajne povijesti, što se, primjerice, nikada ne bi reklo za povijest Venecije ili Firence. Dubrovačka povijest daje hrvatskoj historiografiji izuzetno mnogo. Dubrovački arhiv, koji čuva dokumente od 11. stoljeća, a redovite serije od 13. stoljeća, izuzetno je bogat i cjelovit, što omogućava povijesna istraživanja, koja su za druge hrvatske prostore potpuno nemoguća, pogotovo kad se radi o srednjem vijeku. Osim toga, dubrovačka historiografija izrazito je zanimljiva svijetu i te su teme u svjetskoj historiografiji najpoznatije, nerijetko i jedine poznate. Zato bih rekla da je dubrovačka historiografija premalo iskorištena kao „brand“ kojim bismo se tako lako promovirali u svijetu i preko toga proširili interes i za druge hrvatske prostore i njihovu povijesnu problematiku.
Što za Vas znači biti „dobrim povjesničarom“? Koje su odlike potrebne da biste nekoga tako okarakterizirali?
Za početak, dobar povjesničar trebao bi biti dobar čovjek. Biti zaista dobar povjesničar nužno uključuje ljudsku dobrotu, usudila bih se reći i idealizam. U protivnom lako prevladaju razni drugi interesi – položaji, novac, razni „mamoni“. Nasuprot tomu, potrebno je intelektualno poštenje, odmak od svake izvanstručne agende. Dobar povjesničar morao bi biti i zanesen, strastven, znatiželjan, radovati se svakodnevnom radu, svemu novom što sazna ili otkrije. Mislim da je važna i formacija – povjesničar bi trebao biti povjesničar po struci, dakle diplomirati povijest i na to nastaviti vertikalu koja slijedi. Naime, metodologiju je relativno lako naučiti, no studij povijesti uči onom temeljnom, uči nas povijesnom mišljenju i istovremeno daje širinu povijesnoga znanja. Mnogo toga kasnije neće biti izravno potrebno u istraživačkom radu, ali je jako važno za razumijevanje pojava kroz vrijeme. Dobrom povjesničaru potreban je i talent za pisanje. To nije svakomu dano i rad onih koji to nemaju može po drugim značajkama biti važan i kvalitetan. Međutim, naracija je medij imanentan povijesnoj znanosti i zbog toga nezaobilazan čimbenik kvalitete. Povijest je i pripovijest. Kao što sam već rekla, historiografskom radu na osobit način pridonosi i poučavanje drugih. Kao i u svakoj struci, za kvalitetu je važan rad. Uz već spomenute osobne značajke i talente, rad je najvažniji. Potrebno je mnogo raditi, temeljito i obimno istraživati, dobro poznavati literaturu, pomno iznositi tvrdnje i zaključke. Naglasila bih ponovno važnost rada na izvorima. Iskustvo pokazuje da se u protivnom ostaje na razini reinterpretacija, da ne kažem recikliranja. Da podcrtam, temelj uspjeha je svakodnevni rad. Nulla dies sine linea.
Nakon dugogodišnjega rada na polju hrvatskoga srednjega vijeka, počeli ste se baviti i temama iz hrvatske ranonovovjekovne povijesti. Je li to bio logičan slijed događaja ili Vas je neka tema posebno zainteresirala pa ste je odlučili slijediti?
Da, neke teme povukle su me u rani novi vijek, a to je prije svega moj „hobi“ u struci, to jest glagoljaštvo. U suradnji s mojim dragim kolegicama s Istarskog biennala upustila sam se u neke glagoljaške teme ranoga novovjekovlja i to me je jako radovalo. Te su teme bliske i mojoj drugoj struci. Također, u 16. stoljeće povuklo me je i zanimanje za Katoličku reformu i njezine učinke na vjerski život Dubrovnika, osobito laika. Međutim, sad sam opet u srednjem vijeku. Želja da napišem knjigu o tome što je to gradska komuna, kako je i zašto nastala, kakvo ju je društvo iznjedrilo, nužno me je usmjerila prema 13. i 14. stoljeću, kada je takvo udruživanje dobilo svoju konačnu formu. U tu svrhu 2018. godine upustila sam se u vrlo velik i riskantan poduhvat, koji je sada pri kraju, čemu se i sama ne mogu dovoljno načuditi. Naime, pročitala sam sve dokumente, sve kodekse dubrovačkoga 13. i 14. stoljeća. Objavljena građa tiče se uglavnom politički važnih dokumenata, odnosno zapisnika vijeća, dok je sve ostalo neobjavljeno. Iz čiste znatiželje zbrojila sam stranice kodeksa, koje sam pročitala i ispisala iz njih regesta – rezultat je 31 996 stranica. To sam napravila, zato što me je zanimao zbiljski život srednjovjekovnoga društva i čovjeka pojedinca, kojemu je politički okvir samo jedan, ne uvijek i najvažniji element. To uključuje sve ljude: žene i muškarce, laike i klerike, vlastelu i pučane, bogate i sirotinju, građane, seljake, strance, prosjake, bolesne i zdrave, djecu, mlade i odrasle, sve njih. Privatni poslovi, kupoprodaje, udruženja, brakovi, oporuke, distribucije, bračni i mirazni ugovori, dokumenti o svećeničkom i redovničkom životu, i još mnogo toga, osvjetljavaju ukupan društveni život, pa i politički život dubrovačke općine/Republike. Taj poduhvat pružio mi je sjajan uvid u društvo toga pravoga srednjovjekovlja. Bilo je silno uzbudljivo pratiti to društvo i pojedine ljude i obitelji od samoga početka pa do kraja stoljeća, kroz svakodnevne događaje njihova života, poslove, dugove, kuće, ženidbu/udaju, djecu, poznanstva i veze, njihovu vjeru u životu i pred smrt, u oporukama. Sad već planiram ne jednu, nego više knjiga o tim mojim dragim i manje dragim znancima iz prošlosti.
Koje biste savjete danas, kao iskusna povjesničarka, prenijeli mlađoj verziji sebe, povjesničarki koja se tek upustila u istraživački i akademski svijet? I biste li tada poslušali samu sebe?
Mislim da sam kao mlada povjesničarka uglavnom poslušala sve savjete koje bih si dala s današnje pozicije. Bila sam poučljiva, poštivala sam znanje svojih profesora. Mnogo sam radila, mnogo sam čitala, nisam se štedjela. Inzistirala sam na arhivskom radu. U radu sam bila vrlo temeljita i strpljivo sam savladavala teškoće. U nekim prekretničkim situacijama donosila sam hrabre odluke, slušajući svoj unutarnji glas. Iskoristila sam sve stipendije koje sam mogla dobiti, kako bih iskoračila van i bolje upoznala europsku i američku historiografiju, i još nešto naučila. Trudila sam se pratiti teorijsku stranu discipline, bez slijepoga paragonstva pojedinih škola. Neke bih stvari sigurno promijenila kada bih mogla vratiti vrijeme, ali mislim da nisam radila velike greške. Što ipak ne bih učinila? Ne bih nikada sudjelovala u poslovima i projektima na koje sam pristajala iz nekih osobnih obzira, a protivno sebi.
Što osobno podrazumijevate pod uspjehom u akademskom svijetu?
Najvećim uspjehom smatram tu sreću što mogu raditi posao koji volim. Mene znanstveni rad beskrajno raduje i smatram taj rad dijelom svoje plaće. Još se uvijek budim s entuzijazmom i znatiželjom zbog onoga što ću toga dana saznati, pročitati, napisati. Veliko mi je zadovoljstvo poučavati one koji su zainteresirani za ono što ja mogu ponuditi. Volim biti učiteljica, a pogotovo mentorica. Uspjehom smatram i to što sam velik dio radnoga vijeka provela u vrlo poticajnoj i pozitivnoj radnoj sredini. U nekim drugim okolnostima, mnogih mojih knjiga i radova ne bi bilo. Zvanja koja su mi pripadala sam dobila, uvijek s daleko više radova i drugih uvjeta, nego što je trebalo. Dobila sam nagrade za neke od mojih knjiga, koje su me radovale. Dobila sam priznanje i kroz vrednovanje moga rada u historiografiji na različite načine. Zadovoljna sam svojim profesionalnim učinkom i smatram se uspješnom.
Koji biste trenutak tijekom svoga života opisali kao najsretniji? Zašto?
Pitanje se odnosi na cijeli život, a ne samo na njegov profesionalni dio. Kad je tako, moram tako i odgovoriti, budući da najsretniji trenutak moga života nema veze s profesijom. To je trenutak kada sam razmijenila prvi pogled sa svojim sinom, kad su nam se duše prepoznale i počela najveća ljubav. Zašto? Vrijedi učenje, znanje, znatiželja, istraživanje, knjige, ali sin vrijedi više. On mi je dao osjećaj da sam dovršena, kompletna žena i osoba. Imati nekoga tko mi je toliko važniji od svih profesionalnih uspjeha i od mene same je blagoslov.
I za kraj, što biste poručili svim mladim znanstvenicima, kao i onima koji to tek trebaju postati?
I u ovim pragmatičnim vremenima, nesklonima humanistici, slijedite svoje snove. Učite, radite i trudite se. Ne bojte se.
Pet brzopoteznih pitanja:
- Kao povjesničarka, oduvijek sam vjerovala… da je povijest vođena smislom.
- Ljudi danas pogrešno misle da je povijest… igračka politike. Činjenice imaju (ne)ugodnu osobinu – kad-tad će isplivati.
- Posljednja knjiga koju sam čitala je… Ratko Cvetnić, Blato u dvorištu.
- Tri riječi koje najbolje opisuju moje studijske dane su… učenje, čitanje, prijatelji.
- Svojim studentima uvijek kažem… da mi je želja poučiti ih i pomoći im da se razviju.
