Udruga studenata Studia Croatica otvorila je u sklopu projekta “Razgovori ugodni” novu sekciju baziranu na intervjuima pod nazivom “Razgovori sa znanstvenicima”. Cilj i svrha te sekcije su prikazati i približiti relevantne hrvatske znanstvenike zainteresiranoj publici, sastavljenoj većinom od studenata, ne samo kao uspješne u znanstvenom svijetu, nego i kao nastavnike, pedagoge, ali prije svega kao obične ljude, koji su svojim marljivim radom i bezuvjetnim trudom postigli sve ono po čemu su danas toliko poznati u akademskom svijetu i zbog čega mogu biti svojevrstan uzor mladima, koji iz njihovih životnih priča mogu učiti. Tako intervjui prate njihove uspone od njihovih samih početaka, točnije studentskih dana, pa sve do danas. Intervju s jednim od takvih znanstvenika, dr. sc. Lukom Janešom, proveo je Bruno Bogović, član Udruge studenata Studia Croatica.
Za početak, možete li nam objasniti što Vas je nagnalo da se u životu odlučite baviti filozofijom?
Evo sad kad rezimiram, sve mi se nekako čini da se filozofija ponajprije počela i još uvijek bavi sa mnom, a ne obratno. Rekao bih da sam oduvijek gajio taj naboj za kritičkim mišljenjem i žustrim raspravama, a studij filozofije zapravo mi je razotkrio i pozicionirao sve ono za čime sam tijekom života intelektualno i egzistencijalno težio. Dakle, jednopredmetni studij filozofije, koji sam upisao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, predstavljao je svojevrsnu smislenu sintezu mojih raznosmjernih intencionalnih lutanja i bujice mladenačkih hirova, a znanstveno bavljenje filozofijom zaista se pokazalo kao ono u čemu se uspijevam najadekvatnije izraziti, samorazumjeti i pridonijeti boljitku života u zajednici. Nadalje, u okviru integrativne bioetike, kao platforme za praktičnu implementaciju kritičke filozofske orijentacije u općem prostoru društvenosti i odnošaja, pronašao sam vjeru u smislenost cjeloživotnoga bavljenja filozofijom. Moglo bi se reći da me na bavljenje filozofijom pokreće osjećaj konstantnoga napretka, širenja horizonta i lomljenja predrasuda, ponajprije vezanih uz vlastito biće u suodnosu s drugima.
Što je po Vama filozofija i koji Vas filozofski pravci, odnosno discipline, motiviraju u znanstvenom djelovanju?
Smatram da je filozofija prije svega potraga za vlastitosti u odnošajnom prostoru isprepletene kritički nužnosti. Recimo da me posljednjih godina najviše zaokupljaju filozofske obrade psiholoških, psihijatrijskih i psihoterapijskih tema koje integriram u okvire ekoetike, filozofije ekologije i filozofije prirode. Smislene sinteze dotičnoga tipa omogućene su pomoću platforme integrativne bioetike, prije svega korištenjem pluriperspektivnoga i transdisciplinarnoga pristupa pri orijentaciji u spoznaji i tretiranju ugroze života na N-razina.
Koji je ključ uspjeha dobroga filozofa u suvremenom svijetu, kojega karakteriziraju nagle društvene promjene?
Mislim da je univerzalni ključ za biti “temeljitim” filozofom oduvijek bilo, metaforički iskazano i lišeno osobnih predrasuda, alkemijsko sabiranje raznorodnih korisnih i “blistavih” elemenata filozofske misli, koje su proizašle iz N-pravaca i škola mišljenja. Njih pri razvrgavanju specifičnoga problema za određenu situaciju ili epohu, kao rubikovu kocku slažemo u jedinstvene mozaike tangenti, analogija i korisnosti, često neprimjenjivih na neku drugu epohu ili problemski okvir. Za temeljne kvalitativne značajke predstavnika naše struke uzimam fleksibilnost, otvorenost i konstruktivnost. Također, značajnim karakteristikama kvalitetnoga filozofa i filozofkinje uzimam podizanje svakoga pojedinačnoga dijaloga i rasprave na višu razinu sinteze, veliko strpljenje, odricanje te konstantno čuđenje na ono novo i nepoznato. Prije svega, treba hrabrosti za permanentno otvaranje, za razvrgavanje predrasuda (doxa), onih koje su vezane uz poziciju vlastitoga bića u konstelaciji s okolinom. Promotrimo li veliku kvantitetu blistavih misli zabilježenih u povijesti filozofije, možemo ustvrditi da filozofu u moderno vrijeme ne treba impozantna količina vlastitih originalnih misli, nego lucidni, originalni pristup integraciji iskoristivih trenutaka, koji je primjenjiv na ključ današnjega doba.
Smatram da bi u današnje vrijeme filozof, više nego ikada, trebao biti terapeut, osoba koja okuplja, a ne udaljava.
Gdje je bilo Vaše prvo zaposlenje u filozofskoj struci i kakav je dojam to zaposlenje ostavilo na Vas?
Treba biti pošten i reći da u Republici Hrvatskoj filozofska struka, u klasičnom smislu te riječi, ne postoji. Filozofija je institucionalno nepravedno marginalizirana, sužena na tek zbijenu ponudu izvođenja nastave filozofije, logike i etike u srednjim školama ili još užega panela mogućnosti izvođenja fakultetske nastave i napredovanja kroz znanstvene, akademske smjerove koji izvolijevaju uspješno dolaženje do doktorskoga stupnja naobrazbe. Primjećujem da mnoge kolegice i kolege umrtve ono filozofsko – šireće u sebi, čim filozofiji počinju pridavati ulogu administrativnoga posla historiografskoga tipa. Smatram da je tako birokratiziraju i udaljavaju od praktične primjene. Što se ozbiljnije i intenzivnije bavim filozofijom, sve je više percipiram kao načinom života, određenim “veltšmercom”, a ne klasičnim zaposlenjem. U posljednje vrijeme sve sam uvjereniji da bi se filozofija prvenstveno trebala proklamirati kao opće građansko dobro, dio općega bontona i kulture, a potom bi ju probiranjem onih izvrsnih valjao nahoditi akademskoj institucionalnoj sistematici i disciplinarnom strukturiranju. Moram priznati da sam posljednjih godina najfilozofičnije razgovore vodio upravo s “ne-filozofima” jer je filozofija izazovna i magnetski privlačna svakom misaonom biću koje se uspije osloboditi i razvrgnuti strahova te disciplinarnoga stigmatiziranja filozofije. Spomenuto mi daje vjeru u to da ona ipak nije trajno osuđena na “okolišanje”. Pozicioniranjem u pravi kontekst određenoga problemskoga diskursa, ona postaje nužnom u svakoj kompleksnoj i smislenoj raspravi te konstruktivnom dijalogu. Vezano uz moje prvo zaposlenje, znakovito ću napomenuti da sam prije njega godinama isključivo sa zadovoljstvom i ispunjenjem volontirao.
Možete li nam ukratko objasniti djelovanje i rad Znanstvenoga centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku u Zagrebu? Za one koji nisu toliko upućeni u taj pojam, što je točno bioetika i čime se ona bavi, odnosno što istražuje?
O filozofskom potencijalu integrativne bioetike razlagao sam kroz prethodne odgovore, a postavimo li naznačeni pluriperspektivni metodološki okvir na opći plan egzaktno – znanstvene disciplinarnosti, kao orijentacijska mjera nameću se interdisciplinarna i transdisciplinarna projektna stremljenja, čiji je početni cilj integracija raznih perspektiva poput znanstvenih, umjetničkih, kulturoloških, koje su objedinjene bioprotekcionističkim djelovanjem i promicanjem bioetičkoga senzibiliteta. Znanstveni centar izvrsnosti za integrativnu bioetiku, kao krovna platforma za povezivanje znanstvenika dotičnoga usmjerenja u Republici Hrvatskoj i šire, zapravo je institucionalna povijesna sinteza različitih projekata i inicijativa započetih u suradnji njemačkih i hrvatskih znanstvenika prije nešto manje od dvadeset godina. Strukturalno ga sačinjavaju dvadeset znanstveno – istraživačkih odbora, djelokrugom usmjerenih na razne problemske jedinice, primjerice vezane uz pitanja tehnike i transhumanizma, genetičkoga modificiranja usjeva, zaštite okoliša i životinja ili pak bioetičkoga zahvaćanja psihe, čiji sam voditelj.
Što nam možete reći o ideji nastanaka i provedbi interdisciplinarne znanstvene platforme kao što je “Bioetika i aporije psihe”?
U okviru navedenoga znanstveno – istraživačkoga odbora za bioetiku i psihu, metodički moduli pluriperspektivnosti i transdisciplinarnosti usmjerni na omogućavanje i promicanje orijentacijskoga znanja naspram mentalnoga zdravlja, mentalnih poremećaja, zaštite psihijatrijskih pacijenata i psihe per se, pokazali su se neophodnima za zahvaćanje toliko širokoga i kompleksnoga polja kojemu se nipošto ne bi trebalo jednostavno pristupati. Temeljni cilj organizacije raznih događaja, publikacija i inicijativa koje provodimo u okviru odbora za bioetiku i psihu jesu destigmatizacija osoba sa psihičkim poteškoćama i konstantno ukazivanje na činjenicu da je psihijatrijski pacijent prije svega živuća osoba, koja se nalazi u velikom, ali rješivom životnom problemu. Pritom u radu odbora sudjeluju antropolozi, sociolozi, psiholozi, filozofi, psihijatri, socijalni radnici i drugi.
Što trenutačno radite, na čemu ste angažirani i kako je ova “neobična” godina utjecala na Vaš znanstveni rad?
Usprkos nizu šokova, prisilnih promjena u navikama, elementarnih nepogoda i katastrofa, moram priznati da mi je ova izazovna godina daleko najpropulzivnija i najplodnija u dosadašnjem dijelu stvaralačke karijere. Sudjelovao sam pri uređivanju i pisao za niz publikacija značajnih izdavača, do samoga konca doveo vlastitu knjigu naslovljenu Psiha i rastuđenje, počeo sam predavati na dva fakulteta, a kruna godine bila je obrana doktorske disertacije pod naslovom Ekoetika Alda Leopolda u perspektivi integrativne bioetike. Uređujem i bilingvalni zbornik radova Integrativna bioetika i aporije psihe, koji bi trebao biti objavljen u prvom kvartalu tekuće godine. U pripremi je i niz ostalih projekata, tako da niti ova godina nipošto neće biti dosadna.
Kako iz filozofskoga stajališta promatrate ljudsku psihu, ali i međusobne odnose, brojna ograničenja s kojima se hrvatsko društvo svakodnevno mora nositi u nezavidnoj situaciji koju je izazvala pandemija korona virusa?
Psiha bi se mogla okarakterizirati kao svojstvena cjelina svjesnih i nesvjesnih sadržaja ili pak ukupnost svojstava i osobina (in)tangibilnoga sebstva živuće osobe. Tu prije svega uzimam u obzir mišljenje, ponašanje, osjećaje i još mnogo drugih faktora, koji obilježavaju intrinzičnu narav osoba. Prihvatimo li rečeno, ljudska psiha u doba distance uzrokovane pandemijom svakako je pod velikim izazovima, a moglo bi se reći da je COVID-19 i “psihovirulentan”. Ipak, usuđujem se kazati da će aktualna situacija socijalne distanciranosti dugoročno možda i propulzivno djelovati na preispitivanje motiva kao što su kontakt, odnos, život, digitalizacija svijesti, osjećaj živosti i slično. Osnovno svojstvo psihe je dinamika i mogućnost prilagodbe situaciji te sam posve optimističan glede dugoročnoga epiloga ovoga nezahvalnoga stanja.
Kako komentirate dosadašnja ulaganja u osvješćivanje hrvatske javnosti o važnoj temi kao što je mentalno zdravlje?
Sve je više tribina i skupova, a informacije su dostupnije nego ikad, no unatoč tome što se iz godine u godinu znatno proširuje horizont rasprave o mentalnom zdravlju, onaj najbitniji cilj osvješćivanja javnosti – destigmatizacija, čini se da ipak izostaje. S druge strane, primjer “osviještenosti” znanstveno – političke zajednice naspram važnosti mentalnoga zdravlja očigledan je u kontekstu raznih nacionalnih stožera zaštite od širenja epidemije u kojima se teme mentalnoga zdravlja nalaze tek na marginama. Da posve preciziram i konkretiziram, nedostaje nam osmišljeni institucionalni sustav dugoročne strategije prevencije, zaštite i promicanja mentalnoga zdravlja, prijeko potreban u eri fizičke distance, straha od smrti, gubitka posla usred ubrzanih globalnih promjena, koje itekako utječu na egzistencijalnu sliku i priliku svake osviještene osobe.
Koji je najbolji savjet koji Vam je u životu netko dao?
Zapravo su mi najkorisniji savjeti bili oni obeshrabrujući, poput: “ne bi to trebao tako učiniti!”; “to je gotovo nemoguće i besmisleno!” i slično. Takve “kočnice” i mentalne prepreke inspiriraju me da ih prevladam, i sve snažnije uvjeravaju u činjenicu da granice ne postoje, nego samo mogućnost kretanja i mentalnoga zastajkivanja.
Imate li uzora u filozofskoj znanosti? Kojega filozofa biste mogli navesti, a da se divite njegovom radu ili spoznajama?
Izdvajam Maurice Merleau – Pontyja i Ronalda Davida Lainga, a tu se svakako može naći i pregršt integrativno – bioetičkih mislilaca. Načelno, oduvijek sam favorizirao marginalizirane, u svoje doba gotovo nepoznate, odbačene i neprihvaćene filozofe, čija bezvremenska misaona ostavština dokazuje da “historijski bješe posijana daleko ispred povijesnoga blijeska autora”. Primjerice, Merleau – Pontyjeva misao zadobila je zasluženi značaj i afirmaciju u posljednjih dvadesetak godina, u okviru fenomenološke filozofije psihijatrije, koju mahom čine fenomenološki orijentirani psihijatri i praktičari.
Smatrate li da su mladi magistri filozofije prepoznati na tržištu rada?
Nažalost, većina magistri i magistara filozofije, posebice onih koji su jednopredmetnoga znanstvenoga usmjerenja, netom nakon primitka diplome ne završe na tržištu rada. Tome pridaje i moje osobno fakultetsko iskustvo. Naime, više od deset godina od upisa studija te intenzivan rad u raznim studentskim udrugama i inicijativama dovoljan je obrazac da potvrdim ovaj zabrinjavajući trend. Ako prihvatimo teze naznačene u ranijim pitanjima, ovakva situacija je ravna tragediji, no smatram da dotično filozofe nipošto ne smije obeshrabriti i deprimirati, nego nas treba još intenzivnije poticati da ustrajemo u razvoju društva koje prepoznaje pragmatičnu važnost potrebe za jednopredmetnim filozofkinjama i filozofima, a prije svega u horizontu mentalnoga zdravlja i psihosocijalnih vještina te otvaranju umova za nove horizonte sinteza.
Cijeni li hrvatsko društvo dovoljno filozofsku struku?
Ne samo da hrvatsko društvo ne cijeni filozofiju kao struku, nego se ona kolokvijalno koristi kao instrument sprdnje, dok filozofirati znači okolišati, lupetati u prazno, dolaziti do određenoga rješenja na najdulji i najkompliciraniji mogući način.
No, s druge strane ogledala pak smatram da niti hrvatski filozofi u dovoljnoj mjeri ne cijene hrvatsko društvo. Tomu svjedoči česta udaljenost akademskih filozofa od društvene rasprave s “ne-filozofima” te rijetki značajni angažmani u političkom i kulturnom životu. Ipak, u okviru Hrvatskoga filozofskoga društva, iniciranjem raznih interdisciplinarnih skupova i tribina, kao i inicijativama usmjerenima prema popularizaciji filozofije nastojimo probiti dotičnu aporiju.
Što biste za kraj poručili svim mladim ljudima, osobito budućim akademskim građanima koji se žele “otisnuti” u svijet filozofije?
Mladima poručujem da ne nasjedaju na zamku odraslosti i da permanentno rastu i napreduju, čime god se bavili. Mladim akademskim snagama bih poručio da nikada ne posumnjaju u smisao i budućnost humanistike te da imaju na umu kako vrijeme filozofskih vladara tek dolazi.
Pet brzopoteznih pitanja:
- Posljednja knjiga koju sam čitao je… C. G. Jung, Predigra jedne shizofrenije.
- Moj najdraži pisac je… Maurice Merleau – Ponty.
- Za mene je filozofija… put onto – epistemičke surađajnosti s Logosom.
- Najčudniji komentar koji sam dobio na svoj znanstveni rad je… da sam kombinacija Branka Despota i B.B.B-a.
- Tri riječi koje me najbolje opisuju su… nepredvidljiv, brz, efikasan.
