Razgovori sa znanstvenicima: izv. prof. dr. sc. Emir O. Filipović

Udruga studenata Studia Croatica otvorila je u sklopu projekta Razgovori ugodni novu sekciju baziranu na intervjuima pod nazivom Razgovori sa znanstvenicima. Cilj i svrha te sekcije su prikazati i približiti relevantne hrvatske znanstvenike zainteresiranoj publici, sastavljenoj većinom od studenata, ne samo kao uspješne u znanstvenom svijetu, nego i kao nastavnike, pedagoge, ali prije svega kao obične ljude, koji su svojim marljivim radom i bezuvjetnim trudom postigli sve ono po čemu su danas toliko poznati u akademskom svijetu i zbog čega mogu biti svojevrstan uzor mladima, koji iz njihovih životnih priča mogu učiti. Tako intervjui prate njihove uspone od njihovih samih početaka, točnije studijskih dana, pa sve do danas. Intervju s jednim od takvih znanstvenika, ali ovaj put iz inozemstva, izv. prof. dr. sc. Emirom O. Filipovićem, provela je Monika Jerković, članica Udruge i voditeljica Čitateljskoga kluba studenata Fakulteta hrvatskih studija.

Za početak, možete li nam reći nešto o svom studiranju? Gdje i što ste studirali, a na koncu i doktorirali, te zašto baš taj studij?

Pohađao sam i s uspjehom okončao četverogodišnji jednopredmetni studij povijesti na Odsjeku za historiju Filozofskoga fakulteta u Sarajevu. S obzirom na to da je izbor studija bio isključivo moj te da su me mnogi iz moje obitelji i najuže okoline uvjeravali da činim grešku, već sam unaprijed bio svjestan da moram ulagati više truda kako bih opravdao svoj izbor. Osim toga, nisam bio naročito discipliniran učenik u gimnaziji pa su obim obaveza, kao i ozbiljnost samostalnoga studijskoga života, na mene ostavili snažan dojam. Te su okolnosti u konačnici oblikovale moj posvećeni pristup studiranju.

Zbog uspjeha kojega sam demonstrirao na nastavi i ispitima, preporučeno mi je da gradim akademsku i sveučilišnu karijeru te da nadogradim osnovne studije, što sam i učinio, obranivši magistarski rad “Viteštvo u srednjovjekovnoj Bosni”. Nakon toga, prirodni je naredni korak bila izrada doktorske disertacije o jednoj dosta širokoj i zahtjevnoj, ali isto tako i zahvalnoj temi – o odnosima Bosanskoga kraljevstva i Osmanskoga carstva – koju sam obranio krajem 2014. godine. Mislim da sam tako otklonio sve sumnje u to da je moj izbor bio pogrešan.

A što se tiče razloga i motiva zbog kojih sam se odlučio za ovaj studij, možda je na tu odluku presudno utjecala i činjenica da je moj otac bio profesor povijesti u lokalnoj gimnaziji u Ključu, gdje sam rođen i odrastao, te da je također pohađao Odsjek za historiju sarajevskoga Filozofskoga fakulteta. Pošto je njegov život prerano i nasilno okončan na samom početku rata, kada je meni bilo svega osam godina, nikada s njim nisam imao priliku ozbiljno porazgovarati o brojnim zanimljivim temama iz prošlosti. Stoga sam još kao dječak želio slijediti njegov primjer, koračati njegovim stopama i otići korak dalje, učiniti nešto za što sam smatrao da bi ga moglo učiniti ponosnim. Štoviše, uvijek sam s posebnim zanimanjem obraćao pozornost na povijesne teme te rado pratio nastavu iz toga predmeta u školi, gledao dokumentarne filmove, samoinicijativno posjećivao muzeje i knjižnice. Kasnije sam počeo čitati stručnu historiografsku literaturu, čak i prije studija. Kroz sve to shvatio sam da poznavanje prošlosti omogućuje bolje razumijevanje sadašnjosti i daje temelje širokom i svestranom obrazovanju, što je samo dodatno učvrstilo moj izbor.

Kada ste objavili svoj prvi znanstveni rad i o čemu se radilo u njemu? Jeste li morali mnogo istraživati da biste ga napisali? I zašto baš pisanje o toj temi?

Moj prvi znanstveni, odnosno stručni rad, proistekao je iz zanimanja za heraldiku i grbove, a napisan je još tijekom studija kao rezultat zadatka da u okviru kolegija “BiH u južnoslavenskim državnim okvirima” predstavim česte promjene obilježja, tj. grba i zastave Bosne i Hercegovine u 20. stoljeću. U želji da ostavim dobar dojam na nastavnika i kolege, temeljito sam se pripremio, posjetio kako Arhiv, tako i Historijski muzej Bosne i Hercegovine, prelistao svu dostupnu dokumentaciju i literaturu, prikupio brojne likovne priloge te prisutnima na satu predočio zaključke do kojih sam došao. Smatrao sam da sam uradio prilično ozbiljan posao i da bi bilo šteta ako bi uloženi trud ostao ograničen samo na okvire jedne prezentacije, izložene pred uskim brojem kolega. Zato sam se nakon završetka studija dodatno potrudio, sredio i proširio svoj tekst, opskrbio ga znanstvenim aparatom te krenuo u potragu za serijskom publikacijom, u kojoj bi bilo prikladno objaviti jedan takav rad. Na moju sreću i zadovoljstvo, tekst sam prvo ponudio redakciji časopisa Bosna Franciscana, koja ga je prihvatila i objavila u 28. broju za 2008. godinu. Taj članak je, koliko mi je poznato, od svih radova koje sam do sada objavio, izazvao najviše pozornosti.

Prema Vašem mišljenju, koje su najčešće zamke u koje mladi znanstvenici mogu upasti tijekom svojih istraživanja? S kojim se problemima mogu suočiti?

Tko god radi, pokazuje ambicije i ističe se u bilo kojoj vrsti posla, nužno će nailaziti na određene prepreke u svom razvojnom putu do konačnoga cilja i onoga što želi postići. To naročito vrijedi za početke i prve korake, koji mogu biti itekako obilježeni brojnim poteškoćama.

Istina, mladi znanstvenici su ponekad nestrpljivi i brzopleti, griješe u želji da po svaku cijenu donesu i objave nešto novo ili revolucionarno, ali trebaju biti svjesni da historiografiju karakterizira spori, ali ipak sigurni rast, te da će njihovi napori sasvim sigurno biti prepoznati, ako budu propisno radili s povijesnim izvorima i trudili se da konstantno usavršavaju svoj pristup. Naravno, odabir istraživačke oblasti, odnosno teme, može predstavljati veoma važan, a u mnogim slučajevima i presudan trenutak za uspješno oblikovanje znanstvene karijere. Potrebno je ili samostalno, ili uz savjet mentora, identificirati slabije obrađene tematske cjeline, koje su istovremeno relativno solidno pokrivene izvornom građom i u kojima se krije potencijal za daljnju istraživačku obradu. Naravno, nužan preduvjet je da se prema odabranoj temi, ali i struci uopće, gaji i određeni afinitet, kako bi postupak istraživanja i pisanja, uz sve poteškoće i izazove koje nosi, ipak rezultirao osjećajem zadovoljstva. U protivnom se može izazvati suprotan učinak od prvobitno očekivanog.

Trenutno ste zaposleni na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje ste rukovoditelj Odsjeka za historiju. Možete li nam ukratko objasniti kako je došlo do Vašega zaposlenja na tom Fakultetu, a onda i preuzimanja rukovodstva Odsjeka za historiju?

Odmah po obrani diplomskoga rada ponuđena mi je pozicija suradnika i asistenta za predmete iz oblasti srednjega vijeka na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, tako da sam u toj ustanovi kontinuirano uposlen od ožujka 2007. godine. Vjerujem da su me za taj posao preporučile ocjene postignute na ispitima, sudjelovanje u diskusijama i drugim oblicima aktivnosti na nastavnim satima, kao i požrtvovan pristup studiju u cjelini, ali da je možda konačnu prevagu donio završni rad, u kojemu sam pokazao dobro poznavanje literature i širinu u pristupu povijesnim izvorima. Želim naglasiti da sam na samom početku karijere čak usporedno obavljao i dužnost tajnika Odsjeka, što sam smatrao posebno zahtjevnim i napornim u kontekstu već ionako dosta teških nastavnih i istraživačkih obaveza, koje sam tada imao.  Neovisno od toga, uspijevao sam postupno napredovati sve do zvanja izvanrednoga profesora, a tajnička me je dužnost ipak pripremila za rad s administrativnim službama i omogućila mi da se danas lakše snalazim u sve većoj i složenijoj sveučilišnoj birokraciji.

Odsjek za historiju izrastao je iz “Katedre za istoriju”, koja je formirana kada i Filozofski fakultet, dakle 1950. godine, pa su se od toga perioda postupno ustalile određene tradicije u njegovom funkcioniranju. Jedna od njih odnosi se na činjenicu da se članovi Odsjeka na dužnosti rukovoditelja rotiraju ustaljenim redoslijedom u dvogodišnjim mandatima (s mogućnošću jednoga ponovnoga izbora), što znači da gotovo svaki nastavnik na Odsjeku prije ili kasnije mora biti izabran na tu poziciju. Zbog nedavno okončane integracije Univerziteta u Sarajevu, fakulteti su u novom ustroju definirani kao organizacione jedinice, a njihovi odsjeci kao podorganizacione jedinice. Time je okvir djelovanja Odsjeka kao osnovne komponente akademskoga, nastavnoga i znanstveno-istraživačkoga rada na Univerzitetu i Fakultetu dodatno sužen. Zapravo su Odsjeci i njihovi rukovoditelji sada uglavnom zaduženi za praktično organiziranje nastavnoga procesa kroz ustanovu sjednice vijeća Odsjeka, dok su znanstvene i istraživačke strane našega posla unekoliko zapostavljene.

Vezano uz prethodno pitanje, možete li nam opisati kako izgleda jedan uobičajeni radni dan rukovoditelja Odsjeka za historiju?

S obzirom na činjenicu da sam na dužnost stupio u ožujku 2020. godine, mogu slobodno reći da još do sada nisam imao jedan “uobičajeni radni dan”. Sve je od toga trenutka bilo dosta neuobičajeno. Naime, nastavu, sjednice odsječkih i fakultetskih vijeća, kao i gotovo svu komunikaciju s kolegama i studentima, primoran sam, kao i svi ostali, obavljati elektronskim putem. Zbog epidemiološke situacije na Fakultet odlazim samo prema potrebi, a obaveze u velikoj mjeri olakšava to što se u trenutnim uvjetima priznaje i digitalno potpisan dokument. Veliki dio posla obavi i tajnica našega Odsjeka, koja pripremi neophodnu “papirologiju”, pa se u tome segmentu mogu u potpunosti osloniti na nju. Ono što meni preostaje jeste da se pobrinem za komunikaciju s kolegama i studentima, da ustanovim odvija li se nastavni proces bez smetnji, rješavam korespondenciju i studentske molbe, s vremena na vrijeme organiziram elektronske sjednice i prikupljam izvještaje o radu. Zapravo obavljam funkciju posrednika u komunikaciji između administrativnih službi Fakulteta s nastavnicima i suradnicima na Odsjeku, a to, ovisno od slučaja, ponekad zahtijeva više, a ponekad manje truda.

Što nam možete reći o projektima i planovima za budućnost Odsjeka za historiju? Je li u pripremi nešto novo?

Odsjek za historiju prvenstveno se bavi nastavom, a svaki pojedinačni nastavnik se u okvirima svojih mogućnosti i potreba također bavi znanstveno-istraživačkim radom. Mi smo u prethodnih nekoliko godina prošli kroz jednu bitnu smjenu generacija i zaključili smo svoju kadrovsku osnovu. Sada imamo dosta mlad i energičan kolektiv, među kojima je velika većina kolega uključena u brojne zanimljive projekte, čiji se rezultati tek mogu očekivati. Nedavno je kao produžena ruka Odsjeka, odnosno kao njegova paralelna grana, na Fakultetu osnovan i “Centar za historijska istraživanja”, koji se treba baviti i znanstvenom dimenzijom našega rada. Taj Centar vodi kolega doc. dr. sc. Amir Duranović, profesor moderne povijesti te prodekan za naučno-istraživački rad, međunarodnu akademsku suradnju i izdavaštvo Filozofskoga fakulteta. U veoma kratko vrijeme Centar je postigao prilično dobre rezultate. Uspostavljena je i održana kontinuirana dinamika u izlaženju našega časopisa Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija), a upravo je u čast sedamdesete obljetnice Odsjeka objavljeno i posebno izdanje toga časopisa, s prilozima naših kolega na engleskom jeziku, pod naslovom Reflections on Life and Society in the Western Balkans. Studies in the History of Bosnia and Herzegovina.

Prema Vašem mišljenju, što akademska zajednica očekuje od nekoga tko se na području Bosne i Hercegovine bavi poviješću, te što osobno mislite o tome?

U jednoj specifično složenoj i duboko podijeljenoj zemlji kao što je Bosna i Hercegovina, u kojoj se prošlost redovito i na veoma vješte načine instrumentalizira za potrebe trenutnih, dnevno-političkih ciljeva, bavljenje poviješću predstavlja zahtjevan, ali istovremeno izazovan i neophodan zadatak. Da budemo jasni, ne smatram da se naš odnos prema prošlosti nešto naročito razlikuje od onoga u drugim složenim društvima, ali ipak mislim da je kod nas javni diskurs o povijesnim temama možda više nego drugdje opterećen brojnim neriješenim političkim i identitetskim pitanjima modernoga vremena. Uzrok takvom stanju stvari, između ostaloga, treba tražiti i u traumatičnom iskustvu s kraja protekloga stoljeća, kao i procesima koji su mu prethodili, jer oni i dalje služe kao opno kroz koje se tumači kako bliža, tako i dalja prošlost. Rezultat toga je da danas u većem dijelu bosanskohercegovačke javnosti, barem u onoj mjeri u kojoj se to vidi u medijima i na društvenim mrežama, postoji jasno i glasno izražena potreba za nacionaliziranim, idealiziranim i isključivim sadržajima iz povijesti. Tim iskušenjima, nažalost, nisu odoljeli ni neki članovi akademske zajednice koji, prateći princip ponude i potražnje, aktivno sudjeluju u generiranju i održavanju nekritičkoga odnosa prema prošlosti. Moje mišljenje je da bi povjesničari uistinu trebali nuditi odgovore na pitanja koja zanimaju javnost i akademsku zajednicu, ali da pritom ne bi smjeli kompromitirati osnovne principe svoje struke, niti se stavljati u službu ideologije.

Kako biste opisali svoju suradnju s povjesničarima iz Republike Hrvatske? Jeste li zadovoljni pozivima i kontaktima koji su ostvareni ili smatrate kako ima mjesta za poboljšanje na tom polju?

Osobno imam odlične veze i suradnju s kolegama iz Republike Hrvatske. Često komuniciramo i razmjenjujemo informacije, pratim što pišu i objavljuju, a također se rado odazovem na svaki njihov poziv. Pored toga, trudim se slati svoje priloge u hrvatske povijesne časopise i sudjelovati, koliko mi prilike dopuštaju, na znanstvenim konferencijama i drugim strukovnim okupljanjima u Hrvatskoj. Moram naglasiti i to da sam član Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti te da redovito pratim sve aktivnosti koje se odnose na hrvatsku historiografiju. Iako su u pogledu kontakata i prilika za suradnju do sada postignuti zadovoljavajući rezultati, ipak mislim da trebamo još naporno raditi na održavanju i daljnjem uzajamnom razvijanju tih veza. Smatram to i prijeko potrebnim jer smo iz više različitih razloga upućeni jedni na druge.

Nastojite li da Vaši znanstveni radovi i knjige slijede samostalne teme ili da to sa svakim novim radom i knjigom budu istraživanja koja prate ona prethodna?

Smjer mojih istraživanja najčešće određuju povijesni izvori na koje nailazim jer se u svakom novom prilogu trudim, koliko god je to moguće, ponuditi nešto što ranije nije bilo poznato ili je prethodno promicalo znanstvenicima koji su se bavili istim temama. To znači da neki moji tekstovi nužno predstavljaju obrade pojedinih samostalnih tema. S druge pak strane, imam i određene afinitete prema nekim specifičnim istraživačkim oblastima pa su se u mom bavljenju prošlošću profilirali pravci koji idu u smjeru proučavanja kasnosrednjovjekovnih političkih i društvenih elita, viteštva, heraldike i političke simbolike, te osmanskih vojnih osvajanja u Jugoistočnoj Europi. Zato se ponekad članci koje objavljujem tematski i sadržajno nadovezuju na rezultate koje sam o ovim temama izložio u nekim svojim ranijim publikacijama.

Smatrate li kontinuitet istraživanja i pisanja znanstvenih radova važnim za povjesničare? Zašto?

Kontinuitet je dosta važan za sve one koji se bave bilo kakvim kreativnim radom, a posebno istraživanjem i pisanjem, iz prostog razloga što se ljudski mozak mora pripremiti i naviknuti na tu specifičnu vrstu napora. Kontinuitet također doprinosi održavanju dva ključna elementa stvaralačkoga uspjeha, a to su inspiracija i motivacija, bez kojih istraživanje i pisanje postaju samo neželjena opterećenja. Naravno, postoje izuzetni slučajevi, ali ako svoj spisateljski rad redovito prekidamo na duže ili kraće vrijeme, postaje teže da ga na zadovoljavajući način privedemo kraju. Iz osobnoga iskustva znam da mi za svaki dan izgubljenoga posla trebaju barem dva da se vratim na onu poziciju gdje sam rad prekinuo.

Vaše područje znanstvenoga djelovanja obuhvaća svjetsku i bosanskohercegovačku povijest srednjega vijeka. Zašto baš bavljenje srednjim vijekom? Što Vam je toliko zanimljivo u njemu?

Već sam ranije spominjao da sam rođen u Ključu. Moja obiteljska kuća u kojoj sam odrastao smještena je neposredno ispod ključkoga staroga grada. Nekad sam se kao dječak više puta dnevno ili tjedno penjao i šetao po ostatcima toga srednjovjekovnoga utvrđenja. U tom je mjestu početkom 14. stoljeća stolovao ključki knez Hrvatin, otac vojvode Vukca Hrvatinića i djed čuvenoga splitskoga hercega Hrvoja Vukčića. Tu se i bosanski kralj Stjepan Tomašević 1463. godine predao veziru Mahmud-paši Anđeloviću, nakon čega je odveden pred sultana u Jajce i pogubljen. Uvijek sam želio znati više o tim pričama i događajima pa je srednji vijek u mom poimanju prošlosti uvijek imao prednost u odnosu na druga razdoblja. Kasnije, tijekom studija, primijetio sam da se upravo za srednjovjekovnu povijest Bosne vežu brojna neriješena pitanja i da se na tom polju još uvijek može dati dosta dobar istraživački doprinos. Osim toga, privlačila me je i historiografija o bosanskom srednjovjekovlju, pisana tijekom 19. i 20. stoljeća, jer se kroz nju jako lijepo mogu prepoznati onovremene ideje i političke projekcije za sudbinu moderne Bosne i Hercegovine.

Što nam možete reći o svojim inozemnim sudjelovanjima, gostovanjima i objavljenim radovima? Jeste li zadovoljni odjekom na Vaš znanstveni rad?

U proteklih nekoliko godina intenzivirao sam suradnju s kolegama u inozemstvu, što je rezultiralo većim brojem prilika da svoja istraživanja predstavim publici u drugim govornim područjima. Istakao bih da su te prilike bile raznovrsne, od sudjelovanja na skupovima raznoga formata i nekim velikim kongresima, preko održanih predavanja o različitim temama na različitim sveučilištima, institutima i istraživačkim centrima, pa sve do objavljenih tekstova u nekim referentnim časopisima. Također sam se uspio sporazumjeti s nekim nakladničkim kućama i postići konkretne dogovore o objavljivanju svojih knjiga, namijenjenih stranom tržištu, pa mogu reći da sam veoma zadovoljan takvim razvojem situacije. Naravno, sretna je okolnost da u svojim radovima nastojim prošlost srednjovjekovne Bosne smjestiti u širi kontekst Sredozemlja i Europe, što može biti zanimljivo istraživačima izvan Bosne i Hercegovine. Iz svega toga bih, međutim, izdvojio to da sam za potrebe izvođenja nastavnoga procesa na Fern-Univerzitetu u Hagenu, koji je jedan od vodećih sveučilišta specijaliziranih za učenje na daljinu u Saveznoj Republici Njemačkoj, osmislio i pripremio materijal za diplomski kolegij Late medieval Southeast Europe between Latin Christianity, Orthodoxy, and Ottoman Islam, te da sam od 2019. godine aktivni sudionik projekta Islamic Legacy: Narratives East, West, South, North of the Mediterranean (1350-1750), koji financira europska međuvladina organizacija COST (European Cooperation in Science & Technology). U okviru toga projekta, kao predstavnik Bosne i Hercegovine, obavljam funkciju voditelja radne grupe Migration and identity: National identities, local identities, religious identities, što mi daje mogućnost komunikacije s velikim brojem kolega iz raznih zemalja, koji se bave poviješću Sredozemlja kasnoga srednjega i ranoga novoga vijeka.

Da niste povjesničar, kojim biste se drugim poslom bavili?

Stvarno nikada o tome nisam razmišljao i moj pravi odgovor bio bi da se ne bih želio baviti nijednim drugim poslom, osim ovim. No, ako ipak moram nešto odabrati, možda bih eventualno mogao biti povjesničar umjetnosti, arheolog, muzeolog ili arhivist.

Koje vrijednosti povjesničarskoga zanata nastojite prenijeti svojim studentima?

Kod studenata konstantno pokušavam razvijati kritički odnos prema pročitanim izvorima i literaturi, a naročito prema onome što im se o prošlosti servira putem medija. Potičem ih da budu kreativni i originalni u svom pristupu jer se to naročito cijeni. Osim toga, ističem da moraju konstantno čitati, što je više moguće, jer tek tada mogu izoštriti svoje stavove i početi razlikovati dobre od loših tekstova.

I za kraj, što biste poručili svim mladim povjesničarima, kao i onima koji to tek trebaju postati?

Onima koji tek žele postati povjesničari poručio bih da ne odustaju od svoga izbora jer, protivno ustaljenom mišljenju, bavljenje poviješću može biti dinamično, zanimljivo i višestruko zahvalno. Završen studij povijesti otvara brojna vrata različitim karijerama i adekvatno priprema osobu za brojne životne izazove. Mladim povjesničarima savjetovao bih da ne budu brzopleti, da strpljivo i uporno napreduju u struci, da uče i usavršavaju svoje znanje stranih jezika, te da konstantno nastoje razvijati praktične vještine povjesničarskoga zanata.

Pet brzopoteznih pitanja:

1. Svake godine čitam… zbirke povijesnih izvora, kojima se uvijek vraćam iz prostog razloga što se u njima kriju ideje za nove istraživačke teme. Pored toga, redovito čitam stripove o Asterixu i Obelixu.
2. Aktivnost na društvenim mrežama opisao bih kao… razonodu.
3. Za mene je dobar povjesničar… onaj koji radi s povijesnim izvorima i na osnovi njih pomjera granice naše spoznaje o prošlim vremenima.
4. Tri riječi koje najbolje opisuju moju strast prema povijesti su… posvećenost, strpljenje i temeljitost.
5. Svojim studentima uvijek kažem… da povjesničarima postaju tek kada ostvare neposredni kontakt s povijesnim izvorom i tako eliminiraju posrednika između sebe i izravnih preostataka prošlosti.