Udruga studenata Studia Croatica otvorila je u sklopu projekta “Razgovori ugodni” novu sekciju baziranu na intervjuima pod nazivom “Razgovori sa znanstvenicima”. Cilj i svrha te sekcije su prikazati i približiti relevantne hrvatske znanstvenike zainteresiranoj publici, sastavljenoj većinom od studenata, ne samo kao uspješne u znanstvenom svijetu, nego i kao nastavnike, pedagoge, ali prije svega kao obične ljude, koji su svojim marljivim radom i bezuvjetnim trudom postigli sve ono po čemu su danas toliko poznati u akademskom svijetu i zbog čega mogu biti svojevrstan uzor mladima, koji iz njihovih životnih priča mogu učiti. Tako intervjui prate njihove uspone od njihovih samih početaka, točnije studijskih dana, pa sve do danas. Intervju s jednim od takvih znanstvenika, doc. dr. sc. Wollfyjem Krašićem, provela je Monika Jerković, članica Udruge i voditeljica Čitateljskoga kluba studenata Fakulteta hrvatskih studija.
Vi ste relativno mladi i novi profesor zaposlen na Odsjeku demografije i hrvatskoga iseljeništva na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Možete li nam ukratko objasniti kako je do toga došlo – podjednako i otvaranja toga odsjeka, a zatim i Vašega zaposlenja na njemu?
Studij demografije i hrvatskoga iseljeništva izvodi se sada već drugu godinu na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i predstavlja novost na polju visokoga obrazovanja u Republici Hrvatskoj. Pokretanje studija i osnivanje Odsjeka za demografiju i hrvatsko iseljeništvo odgovor je Fakulteta hrvatskih studija na dva goruća pitanja hrvatske države i društva. Štoviše, radi se o oživotvorenju ideje koja je postojala već pri stvaranju samostalne Republike Hrvatske, zbog već tada negativnih i zabrinjavajućih demografskih trendova te slabih veza s milijunskim hrvatskim iseljeništvom, no zbog niza nesretnih okolnosti i otpora, znanstveno-obrazovna jedinica koja se bavi ovim krucijalnim pitanjima osnovana je tek tridesetak godina kasnije.
Također, ovaj se studij može promatrati u još jednom kontekstu. Naime, dok je to prvi takav studij u Republici Hrvatskoj, ali i u zemljama okruženja, izučavanje problematike razvoja stanovništva i njegove međupovezanosti sa svim sastavnicama društvenoga i socioekonomskoga razvoja proučava se na većem broju visokih učilišta u zapadnoj Europi, Sjedinjenim Američkim Državama i Australiji. Pokretanjem Studija demografije i hrvatskoga iseljeništva, Sveučilište u Zagrebu i Fakultet hrvatskih studija ne odgovaraju samo na domaće potrebe i izazove, nego se pridružuju nizu uglednih svjetskih sveučilišta koja posvećuju pozornost spomenutoj problematici.
Osnivanje Studija demografije i hrvatskoga iseljeništva temeljeno je na čvrstom uvjerenju da je stanovništvo najvažniji resurs u nekom prostoru te da je hrvatsko iseljeništvo veliki potencijal u svakom smislu za Republiku Hrvatsku.
Studij demografije i hrvatskoga iseljeništva integrirani je studij. Dakle, pohađa se pet godina. Tvorci programa studija smatrali su da samo tri godine studiranja ovako zahtjevnoga i opširnoga studija nije dovoljno za dodjelu prvostupničke diplome. Osim što je riječ o integriranom studiju, to je također dvopredmetni studij, koji se može studirati u kombinaciji s ostalim smjerovima na našem Fakultetu, a to su sociologija, kroatologija, povijest, komunikologija, odgojno-obrazovne znanosti te filozofija i kultura. Sve navedene znanosti, odnosno polja, imaju niz dodirnih točaka s demografijom i problematikom hrvatskoga iseljeništva, pa ovako ustrojen način studiranja daje studentima demografije i iseljeništva širok, multidisciplinaran pogled na problematiku. Također, dodatno ih čini konkurentnima na tržištu rada. Studij obuhvaća sveukupno 69 kolegija, 50 obaveznih i 19 izbornih (od kojih se mora izabrati 7), i diplomski rad.
U akademskoj godini 2019./2020. upisi na Studij demografije i hrvatskoga iseljeništva bili su mogući samo u jesenskom roku, a upisalo se čak 37 studenata. Ove godine upisano ih je još više, njih 43. Ove brojeve treba staviti i u širi kontekst pa reći da je u ovoj akademskoj godini u prvu godinu preddiplomskoga studija upisan i rekordan broj studenata na Fakultetu hrvatskih studija. Upisna kvota za Studij demografije i hrvatskoga iseljeništva iznosi 50 studenata. Broj upisanih studenata na studiju govori da su mladi svjesni izazova pred kojima se nalazi njihova domovina te da žele steći obrazovanje koje će moći koristiti u hvatanju ukoštac s tim izazovima.
Govoreći o potrebi za ljudima s ovakvim skupom znanja i kvalifikacija na tržištu rada, iako su neki tvrdili suprotno, u praksi se pokazuje kako su takvi stručnjaci prijeko potrebni.
U prilog toj tvrdnji najbolje govore izrazito loša demografska kretanja te stope iseljavanja, kao i stupanj različitih oblika suradnje s hrvatskim iseljeništvom, koje nije ni na približno zadovoljavajućoj razini. Demografska i iseljenička problematika, koje su isprepletene, moraju postati nužan dio analiza i elaborata koje prave razne državne institucije. Osobe koje završe ovaj studij sjajni su kandidati za rad u diplomatskim i konzularnim predstavništvima u zemljama u kojima postoje brojne hrvatske iseljeničke zajednice ili su Hrvati autohtona manjina. Također, bilo bi poželjno da učitelji hrvatske dopunske nastave, koje hrvatsko Ministarstvo znanosti i obrazovanja šalje diljem svijeta, ima znanja o hrvatskom iseljeništvu. Međutim, studenti koji završe ovaj studij nisu ograničeni samo na državni, nego imaju potencijal za zapošljavanje i u privatnom sektoru. Snažnije uspostavljanje veza domovinske i iseljene Hrvatske stvorit će mogućnost za zapošljavanje osoba sa spomenutim znanjima u raznim privatnim tvrtkama u području oglašavanja, kulture, izdavaštva, turizma, sporta i slično.
Ovaj je Odsjek među ostalim zamišljen i kao jedna od poveznica Hrvata u Hrvatskoj i izvan nje. Cilj nije samo poučavati o Hrvatima izvan Hrvatske, nego i znanstveno proučavati razne aspekte njihovoga života, ali i povezivati se s njima na način da dođu studirati na Odsjek i Fakultet. Oni koji odluče ostati u Hrvatskoj, na razne će načine pridonijeti njezinom razvitku, a oni koji se pak odluče vratiti u svoje zajednice, imat će sve predispozicije postati nositeljima znanstvene, obrazovne, kulturne, folklorne i druge aktivnosti u svojim zajednicama. Ukratko, čuvarima hrvatskoga nacionalnoga identiteta.
Pokretanje studija naišlo je na izrazito pozitivan odjek među brojnim hrvatskim iseljeničkim zajednicama diljem svijeta i za očekivati je da će, nakon što se izmjeni trenutna situacija s epidemijom koronavirusa, doći do upisa većega broja Hrvata izvan Republike Hrvatske na Fakultet hrvatskih studija. Pri tome valja istaknuti da je Sveučilište u Zagrebu sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan RH sklopilo Sporazum kojim je predviđeno donošenje upisnih kvota za Hrvate izvan Hrvatske radi povratka Hrvata i potomaka Hrvata u Hrvatsku. Sukladno tomu, Fakultet hrvatskih studija svake godine osigurava mjesto za upis 53 studenta, mlađih naraštaja Hrvata izvan Hrvatske, pripadnika hrvatske manjine i hrvatskoga iseljeništva. Troškovi redovitoga studija u cijelosti se subvencioniraju iz Državnoga proračuna. Osim na ovoj, studentskoj razini, cilj je uspostavljanje suradnje i s hrvatskim znanstvenicima u inozemstvu kroz zajedničke projekte, razmjenu nastavnika i slično.
Na Odsjeku za demografiju i hrvatsko iseljeništvo okupljeni su vodeći stručnjaci za spomenuta pitanja, što kroz radni, a što kroz suradnički odnos. S jedne strane, radi se o poznatim i priznatim znanstvenicima, koji iza sebe imaju desetljeća iskustva i na desetke objavljenih znanstvenih radova, a s druge strane o vrlo mladim kolegama, koji su svojim istraživanjima otvorili niz pitanja vezanih uz demografiju i hrvatsko iseljeništvo, koja su do sada bila gotovo potpuno nepoznata, zanemarena, čak i nepoželjna u dijelu akademske zajednice i javnosti. Stoga je naš novi Odsjek u smislu nastavničkoga kadra sjajan spoj iskustva, znanja i priznatih rezultata, kao i mladosti, entuzijazma i stvaralačkoga žara. Pročelnik Odsjeka jedan je od vodećih hrvatskih demografa, doc. dr. sc. Stjepan Šterc, a uz njega su na Odsjeku u stalnom radnom odnosu zaposlena još tri djelatnika. Radi se o znanstvenicima mlađega naraštaja, koji u svojem radu otvaraju nove teme i primjenjuju nove metode.
Osobno sam odlukom privremenoga Znanstveno-nastavnoga vijeća Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, s elektroničke sjednice održane 3. – 7. listopada 2019. godine, izabran u znanstveno-nastavno zvanje i na radno mjesto docenta na neodređeno radno vrijeme u punom radnom vremenu na Odsjeku za demografiju i hrvatsko iseljeništvo, a nakon provedenoga javnoga natječaja.
Jeste li na početku svoga studija razmišljali o tome kako ćete se jednoga dana baviti demografijom i hrvatskim iseljeništvom ili ste na umu imali neke druge planove?
U početnim dionicama studija više me zanimalo međuratno razdoblje, kao i Drugi svjetski rat. No, kako sam se počeo zanimati za djelatnost niza osoba koje su bile politički aktivne u Hrvatskoj u međuraću i tijekom Drugoga svjetskoga rata, i nakon 1945. godine u inozemstvu, zaokupila me ta problematika. Uvidio sam da je ta tema gotovo u potpunosti neistražena te da o njoj u društvu vlada niz stereotipa i pogrešnih tumačenja, što mi je bio dodatan motiv za bavljenje ovom problematikom. Istražujući djelovanje hrvatske antijugoslavenske i antikomunističke političke emigracije na Zapadu u razdoblju 1945. – 1990., sljedeća logična tema za istraživanje bilo je djelovanje snaga hrvatskoga državotvornoga otpora i oporbe u Hrvatskoj u istome razdoblju. I povezano s obje teme – rad jugoslavenskoga komunističkoga represivnoga aparata.
Također, pošto sam na preddiplomskom studiju uz povijest studirao i arheologiju, na kraju treće godine u meni se vodila velika borba što izabrati za diplomski studij – povijest ili arheologiju. No, znate što je prevagnulo.
Za one koji ne znaju kako pravilno objasniti pojam demografije i čime se točno bave demografi, možete li nam ukratko reći što podrazumijeva taj pojam i smatrate li bavljenje demografijom ključnim za našu državu, kako u ovom trenutku, tako i u budućnosti? Zašto?
To je pitanje uputnije postaviti mojim kolegama demografima, pa usput predlažem da za neki od sljedećih intervjua u ovoj rubrici svakako „privedete“ i profesora doc. dr. sc. Stjepana Šterca. No, može se i ovom prilikom dati definicija demografije, koja kaže da je to znanost o stanovništvu te da pripada redu društvenih znanosti. Ona se bavi temama kao što su broj i prostorni smještaj stanovništva u nekom prostoru te promjene u strukturi stanovništva po nizu parametara. Radi se o relativno mladoj znanosti, utemeljenoj tek u 20. stoljeću, no isto tako valja znati da su se pojedinim demografskim pitanjima znanstvenici stoljećima ranije bavili u okviru nekih drugih znanosti, poput statistike, filozofije, sociologije i slično.
Demografsko-iseljenička problematika pitanje je broj jedan za naše društvo i državu, zbog izrazito negativnih demografskih kretanja, primjerice omjera rođenih i umrlih, smanjenja mlade populacije i rasta starije populacije u strukturi stanovništva, smanjenja stope plodnosti i slično, kao i snažnoga iseljeničkoga vala, koji traje od ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.
Spomenute tendencije dovode u pitanje održanja niza sustava u hrvatskoj državi, poput mirovinskoga i zdravstvenoga te općenito normalnoga funkcioniranja države. Također, imajući u vidu migrantske pravce iz Azije, koji prolaze preko teritorija Republike Hrvatske, i strahovitu depopuliranost tih graničnih područja, dovodi se u pitanje i sigurnost u našoj zemlji.
Prema Vašem mišljenju, što akademska zajednica očekuje od nekoga tko se bavi demografijom i hrvatskim iseljeništvom, i biste li rekli kako osobno ispunjavate ta očekivanja?
Mislim da akademska zajednica ne očekuje ništa više od znanstvenika koji se bave spomenutim temama u odnosu na druge znanstvenike. Pravo je pitanje što od nas očekuju državne vlasti, s obzirom da se bez ikakve sumnje bavimo trenutno daleko najvažnijim problemom u Republici Hrvatskoj. Umjesto da dođe do sinergije znanosti i državnih vlasti na ovome polju, da se državne politike temelje na dosezima znanstvenih istraživanja, vlast konstantno ostaje gluha na rezultate znanstvenih istraživanja te po pitanju demografije i odnosa s hrvatskim iseljeništvom poseže za površnim, kratkoročnim i parcijalnim mjerama.
Objavili ste dvije značajne knjige za hrvatsku historiografiju, Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija te Hrvatski pokret otpora, koje su naišle na dobre kritike i dobar odaziv među publikom. Kako se osjećate zbog toga? Iznenađuje li Vas činjenica što su Hrvati u domovini i inozemstvu toliko zainteresirani za teme koje istražujete?
Budući da sam ja, pogotovo u odnosu na zrelije i iskusnije znanstvenike, tek znanstveni početnik, ne vjerujem da moje knjige posjeduju neke odlike kao niz drugih vrhunskih djela hrvatske historiografije, poput stilističke dotjeranosti, jezičnih bravura, preglednosti, jasnoće i slično. Međutim, uvjeren sam da sam opširno argumentirao teze koje sam postavio u tim knjigama, koristeći brojne i raznovrsne, te dosad nekonzultirane povijesne izvore, i da sam time uspješno opovrgnuo niz netočnih percepcija o hrvatskoj političkoj emigraciji, kao i elementima otpora i opozicije jugoslavenskom komunističkom režimu u Hrvatskoj. Znatno zanimanje za moje knjige u domovini i inozemstvu tumačim činjenicom da se o tim temama za vrijeme komunističke Jugoslavije nije smjelo javno govoriti, odnosno da su o tim ljudima postojali precizno definirani stereotipi, tj. da se u potpunosti radi o preživjelim ustašama, koljačima i fašistima, a kada je riječ o mlađim generacijama, sljedbenicima potonjih te teroristima i ekstremistima. S obzirom da je u Republici Hrvatskoj nastavio egzistirati niz elemenata iz razdoblja jugoslavenskoga komunizma (način upravljanja državom, odnosi u gospodarstvu, načini razmišljanja), u dijelu društva preživjeli su i spomenuti stereotipi. Stoga je bilo očekivano da njihovo dekonstruiranje izazove stanovitu pozornost i reakcije.
Koliko sati dnevno odvajate na svoj istraživački rad? Je li oduvijek bilo tako ili ste kao student istraživali manje, ili više sati dnevno?
To mi je teško kazati, s obzirom na moje druge brojne obveze. Neki put to je samo sat vremena dnevno, a neki put i po pet, šest. Posebno intenzivno istraživao sam za vrijeme prikupljanja izvora za doktorsku disertaciju, kada sam nerijetko znao biti u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici od osam ujutro do osam navečer, dakle od otvaranja do zatvaranja. Također, pošto sam ranije bio zaposlen u privatnom sektoru, nekoliko godina za redom sve sam godišnje odmore provodio u Hrvatskom državnom arhivu, budući da se preklapalo moje radno vrijeme i ono arhiva.
Koji biste trenutak tijekom svoje karijere opisali kao „odskočnu dasku“ u znanstvenom svijetu?
Svakako objavu prve knjige te zaposlenje na Fakultetu hrvatskih studija.
Kao što je već spomenuto, Vi ste profesor na Fakultetu hrvatskih studija. Možete li nam ukratko opisati kako izgleda Vaš jedan uobičajeni radni dan?
Teško mi je govoriti o uobičajenom radnom danu, budući da pored fiksnih obveza na Fakultetu imam, nazovimo ga tako, klizno radno vrijeme. S jedne strane rješavam tekuće obveze kako se pojavljuju, a s druge nastojim raditi na srednjoročnim i dugoročnim projektima koje sam si postavio, poput pisanja članaka i knjiga. Govoreći o nekima od obaveza, mogu spomenuti komunikaciju sa studentima, pripreme za predavanja, odrađivanje raznih, da ih tako nazovem, birokratskih zadaća vezanih uz rad na Fakultetu, zatim sudjelovanje u radu Fakultetskoga vijeća, rad u organizacijskim odborima znanstvenih konferencija, sudjelovanje na raznim znanstvenim skupovima, ali i odlazak na predstavljanja knjiga, pisanje tekstova za razne Internet portale, časopise, novine itd. Naravno, tu je i odlazak u knjižnice i/ili arhive radi istraživanja.
Postoji li posao kojim ste se oduvijek htjeli baviti, ali nikada za to niste dobili priliku?
Da budem iskren, ne. Ne postoji. Od djetinjstva sam se htio baviti nekim poslom vezanim uz povijest, tako da je posao koji trenutno radim moj posao iz snova. Jedino što mi narušava „san“ i pretvara ga dijelom u „noćnu moru“ je frustracija izazvana već ranije spomenutim ignoriranjem rezultata znanstvenih istraživanja koje provode državne vlasti. Djelomično to smatram svojevrsnim poniženjem. Ne pišemo mi o demografskoj i iseljeničkoj problematici samo da bi te radove mogao čitati uzak krug znanstvenika, odnosno da bi studenti imali veći izbor ispitne literature i one za izradu seminara. Prvenstveno ih pišemo jer želimo dati obol rješavanju teške krize hrvatskoga društva i države. Ona se može sanirati samo na temelju znanstvenih rezultata, a mjere za njezino rješavanje ne smiju biti pod utjecajem dnevnopolitičkih prepucavanja.
Što nam možete reći o svojim daljnjim planovima u bavljenju demografijom i hrvatskim iseljeništvom?
U posljednje vrijeme sve me više interesiraju pitanja vezana uz gastarbajtere, što je dijelom potaknuto i održavanjem prve znanstvene konferencije o toj temi na Fakultetu hrvatskih studija u listopadu ove godine, i to na međunarodnoj razini. Privlače me teme poput razloga za iseljavanje te pretvaranje privremenoga boravka u zapadnoj Europi u stalni, zatim mjere jugoslavenskoga komunističkoga režima za nadzor nad gastarbajterima, a tu su i razlozi zazora većine hrvatskih gastarbajtera od jugoslavenskih klubova, koje su u inozemstvu osnivale jugoslavenske vlasti itd.
Studenti Vas često karakteriziraju kao „omiljenoga profesora“, „profesora koji je uvijek spreman pomoći“. Što mislite o tome? I u kolikoj Vas mjeri obogaćuje rad sa studentima?
Ne znam koliko je to prevladavajuće mišljenje, no neizmjerno me veseli što sam od niza studenata dobio pozitivne reakcije na svoj rad. Na polju obrazovanja ne mogu vladati, nazovimo ih tako, poslovni odnosi, no studenti su ipak na neki način naši „klijenti“ i nastavnici moraju dati sve od sebe da im pruže kvalitetan „proizvod“. Također, smatram da u odnosu profesora i studenata najprije treba biti čovjek i izaći u susret na razne načine, pogotovo ako student primjerice upadne u stanovitu tešku situaciju, ako se razboli, ima tešku situaciju u obitelji i slično. Nažalost, proljetos smo imali teški potres u Zagrebu i neki su studenti bili u znatnoj mjeri pogođeni njime. U takvim situacijama studentima treba pomoći. Međutim, ono u čemu nikada ne pravim ni milimetra ustupka je kvaliteta – kako znanja studenata na ispitu, tako i seminarskih radova. Popuštanje u tome segmentu nije izlaženje u susret, nego pravljenje medvjeđe usluge.
Uvijek ističete poznavanje izvora i literature kao ključno za pisanje dobroga istraživačkoga rada. Zašto?
Tako je. Studenti često formuliraju teme za seminarske, završne i diplomske radove isključivo na temelju vlastitih želja, ne propitkujući postoje li izvori i literatura na temelju kojih mogu napisati zamišljeni rad. Potom krenu u istraživanje, shvate da je pisanje takvoga rada neizvedivo i izgube dragocjeno vrijeme. Osobno ih nastojim poučiti da pri odluci o temi nekoga rada balansiraju između vlastitih želja te dostupnih izvora i literature.
I za kraj, što biste poručili svim mladim istraživačima hrvatskoga iseljeništva, kao i svim budućim istraživačima?
Dvije stvari – da se uvijek pridržavaju najviših standarda struke te akademske čestitosti, i da u formuliranju tema i svojih znanstvenih istraživanja budu hrabri. Neka se ne boje postaviti nijedno pitanje, kao niti znanstveno utemeljenim argumentima dekonstruirati bilo koji mit i stereotip.
Pet brzopoteznih pitanja:
- Posljednja knjiga koju mi je netko poklonio je… Osuda Hrvata na zaborav Ive Rendića-Miočevića (poklonio mi ju je autor).
- Na svoj radni stol vjerojatno bih trebao staviti… ništa jer sam minimalist.
- Za mene je istraživanje… zadovoljstvo.
- Tri riječi koje najbolje opisuju moje studijske dane su… znatiželja, rad, odricanje.
- Svojim studentima uvijek kažem… na kraju svakoga predavanja – učite li, jeste li već nabavili ispitnu literaturu?
