Fakultet hrvatskih studija, iako je najmlađi na Sveučilišta u Zagrebu, svojim posebnostima i ljepotom studiranja nimalo ne zaostaje za drugim sastavnicama. Najveće blago su naravno studenti, a udruga “Studia Croatica” odlučila je na svojoj web stranici otvoriti škrinju s blagom i pustiti je da zasvijetli. No blago Fakulteta hrvatskih studija nije klasično blago koje se dijeleći s drugima troši. Upravo suprotno, potičući otkivanje ovakvoga blaga, pomažemo jedni drugima da postanemo bogatiji, plemenitiji, bolji. Priče naših studenata nadahnjuju, oplemenjuju, daju nam toplinu oko srca. Blago ne smije ostati skriveno i stoga će Udruga intervjuirati svoje kolege u rubrici ”Blago Fakulteta hrvatskih studija” kako bi pokazala da se uistinu ima čime ponositi i kako bi u moru negativnih informacija iznjedrila one najljepše.
Prvo ”blago” je naš kolega Patrik Marić, slabovidni student pete godine povijesti koji svojom vedrinom i upornošću oduševljava već pet generacija studenata. Kada smo upitali kolege da nam kažu nekoliko riječi o njemu, svima se razvukao osmijeh na licu:
” Patrik je najbolji primjer toga kako kad se ponekad čini da je sve gotovo, da nema nikakve nade, ipak je ima i da ništa nije gotovo. Njegov trud, zalaganje i posvećenost studiju govore sami za sebe. Unatoč svom disabilitetu, on se uspio izdići iznad toga i svojom nam ustrajnošću može biti samo uzor. Osobno ga nikada nisam cula da se na nešto zali, uvijek je bio veseo i očaran svijetom. Njegov optimizam je zapanjujuć, kao i prirodna znatiželja koju posjeduje. Iskustvo studiranja s njim naučilo me mnogočemu, ali prvenstveno kako cijeniti život koji mi je darovan. Za njega ne postoji nemoguće, on je sve tijekom svoga studiranja učinio mogućim. Bio mi je ohrabrenje kad sam mislila da ne mogu dalje. I bio mi je nada – nada da postoji bolje sutra, unatoč svemu.” – rekla nam je Monika Jerković, njegova kolegica i članica Udruge.
A što o studiranju i sebi kaže Patrik, pročitajte u nastavku.
Dragi Patrik, možeš li nam se malo predstaviti, reći od kuda dolaziš, što studiraš i koji su tvoji hobiji. Ako želiš, ispričaj nam priču o svom invaliditetu. Kako je nastao, odnosno je li urođen i koja pomagala su ti neophodna za što ”normalniji” život?
Ja sam Patrik Josip Marić. Imam 23 godine i živim u Zagrebu gdje sam i rođen. Srednju i osnovnu školu pohađao sam u Centru za odgoj i obrazovanje “Vinko Bek”. Studiram povijest, znanstveni smjer na Fakultetu hrvatskih studija. U slobodno vrijeme volim otići u teretanu ili pročitati neki dobar roman. Vid sam izgubio s četiri i pol godine života nakon operacije tumora na malom mozgu. Pri kretanju služim se bijelim štapom uz koji koristim i ostatak vida. Kod rada na računalu, mobitelu i drugim uređajima potreban mi je čitač ekrana.
Kako si se odlučio na studij povijesti?
Nakon završene srednje škole razmišljao sam raditi posao za koji sam se osposobio (telefonski operater) no, zbog nagovaranja roditelja kako ću poslije završenog faksa imati bolji posao i veću plaću odlučio sam se školovati za neko drugo zanimanje. Pošto mi je u školi povijest bila najdraži predmet odlučio sam se upisati na studij povijesti.
Je li se Fakultet hrvatskih studija na kraju pokazao kao dobar odabir?
Na Hrvatskim studijima su profesori jako pristupačni kao i studenti. Svatko želi pomoći i vlada prijateljska atmosfera. Hrvatski studiji su definitivno bili moj prvi izbor i sada vidim da nisam pogriješio.
Kako izgleda tvoj dan? Razlikuje li se on i koliko od dana tvojih kolega s faxa?
Moj dan se vjerojatno baš puno ne razlikuje od dana većine mojih kolega. Budim se u 7 sati osim subotom i nedjeljom nakon čega popijem kavu i doručkujem te odem na faks. U vrijeme kada nemam predavanje odem kući budući da živim dosta blizu Fakulteta. Ponekad za vrijeme te pauze, a pogotovo ako je duža, odem u teretanu. Navečer učim ili, ako sam si odlučio uzeti slobodan dan, čitam knjigu ili odem s prijateljima do grada na piće.
Možeš li nam približiti s kojim se izazovima susrećeš. Na primjer na koji način učiš i svladavaš gradivo. Vjerujem da mnoge od nas zanima kako pamtiš gradivo, ali i kako raspoznaješ osobe putem boje glasa. Mnogim ljudima koji nemaju oštećenje vide to izgleda kao vještina kojoj se posebno dive.
Na faksu mi je najveći izazov literatura pogotovo ako nije skenirana. U tom slučaju ju je prvo potrebno skenirati kako bi je ja s čitačem ekrana mogao iščitavati. Učim tako što, čitajući knjigu, u poseban word dokument pišem ono što je najvažnije te to oblikujem u skriptu. Nakon toga tu skriptu nekoliko puta pročitam i nakon svega me mama ispita. Pamtim vrlo brzo pogotovo ako mi je gradivo koje obrađujem zanimljivo. Neke ljude s kojima se stalno družim i već poznajem njihov profil glasa mogu raspoznati po boji glasa, visini, tonu ili dubini no one ljude s kojima se ne družim tako često ne mogu baš tako lako prepoznati pa ponekad znam pitati da mi se predstave.
Gledajući u sebe, što misliš da je najvažnije za uspjeti na fakultetu? Je li to više ljubav prema znanju i marljivost ili i mentalna borba nad samim sobom da nikada ne odustaješ? Je li ti ikada došlo da odustaneš i ako da, kako si uspio nastaviti dalje?
Kada sam bio na prvoj godini preddiplomskog došlo mi je da odustanem, ali sam rekao sebi da ću probati rješavati kolokvij po kolokvij pa ako vidim da mi je to teško i da većinu ne prolazim da ću tada odustati, ali na kraju sam uvidio da ja to mogu i nastavio. Mislim da je za uspjeh na fakultetu bitna kombinacija volje, upornosti, zainteresiranost za područje koje studiraš kao i potpora roditelja i prijatelja.
Koliko je tijekom ovih godina bila susretljiva okolina, profesori i kolege na fakultetu? Možeš li istaknuti neki zanimljivi događaj koji ti se urezao u pamćenje?
Profesori su jako susretljivi te nikada nisam imao neugodnih situacija. Od događaja koji su mi se baš urezali u pamćenje izdvojio bih onaj na prvoj godini preddiplomskoga studija kada me je profesor Marko Jerković iz opće povijesti srednjeg vijeka pozvao k sebi u kabinet i objasnio mi potanko što će obrađivati na predavanju te na koji način će mi prilagoditi literaturu. Još bih izdvojio slučaj s druge godine preddiplomskog studija kada mi je profesor na predmetu putovanja i pisci kroz povijest osobno pronalazio i prilagođavao literaturu.
Za kraj, na koji način bi volio unaprijediti svoju okolinu? Na što bi volio da ljudi obraćaju pažnju i na koji način bi volio da se tvoja okolina više posveti uključivanju slabovidnih osoba u aktivniju svakodnevicu.
Mislim da mnogi ljudi koji se do sada nisu susreli s osobama s oštećenjem vida imaju neke potpuno krive predodžbe. Mislim da bi se takve ljude trebalo educirati te im objasniti da slijepe i slabovidne osobe nisu možda takve kake su ih oni zamišljali. Što se tiče konkretno fakulteta predložio bih, naravno prema financijskim mogućnostima, da se sva literatura digitalizira.
Patrik privodi kraju svoj studij no Fakultetu ostavlja lekciju i primjer borbenosti, požrtvovnosti, prijateljstva i vjere u sebe i svoje sposobnosti. Patrikova priča nas uči što je to sveučilište i studij – ljubav prema znanju, kolegijalost, potpora, ali maksimalno oslanjanje na svoje snage. Kada ta snaga malo opadne, tu su drugi kolege, roditelji i bližnji da nas podignu i da zajedno pomažemo jedni drugima rasti i razvijati se. Stoga smo pozvani ulagati u sebe i druge; pomagati i kroz to pomaganje rasti.
Udruga ”Studia croatica” stoga će pokušati ispuniti Patrikovu želju i prilagoditi što više sadržaja slijepim i slabovidnim osobama. Ako želite biti dio te priče, javite se na e-mail udruge ili Fabook stranicu.
“Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio kontinenta, dio Zemlje; ako more odnese grudu zemlje – Europe je manje, kako da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti, smrt svakog čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u čovječanstvu. I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni; Tebi zvoni”
John Donne
Foto: Patrik Marić, privatna arhiva
